Demokratska partija socijalista, u svom najnovijem saopštenju, ponovo je pokušala da napadne Srpsku pravoslavnu crkvu i komandanta Pavla Đurišića, predstavljajući se kao moralni arbitar u društvu. Međutim, upravo je DPS najmanje pozvan da dijeli lekcije iz istorije i morala.


DPS je političko nasleđe i čedo Komunističke partije, čiji je režim nakon Drugog svjetskog rata sprovodio masovne zločine u mirnodopskim uslovima – od jama i likvidacija bez suda, preko zloglasnog Zidanog mosta do Golog otoka i redom posle toga. Stotine hiljada nedužnih Srba, intelektualaca i vjernika stradalo je u tom sistemu koji je kreirao mantru o „oslobodiocima“, a zapravo proizvodio nove žrtve.

Za trideset godina svoje vlasti, DPS je kao naslednik tog sistema stvorio kriminalnu infrastrukturu koja je razarala Crnu Goru. Bezbjednosne strukture su služile kao poluga za šverc duvana, pa kasnije i narkotika, dok su se imena klanova mijenjala u zavisnosti od robe kojom se trgovalo. Institucije su funkcionisale po principu „crnih trojki“ – tihih egzekutora režima koji su odlučivali ko može da preživi, a ko će biti prebijen ili žrtvovan u interesu partijske mafije.

DPS danas diže glas protiv Pavla Đurišića, a prećutkuje da je upravo za njihove vladavine podizano bezbroj spomenika zločincima koji su ubijali isključivo Srbe. Tada nije bilo ni protesta, ni osuda, ni burnih saopštenja. Tada je režim slavio svoje „heroje“, a grobnice i jame sa srpskim žrtvama ostajale su zabetonirane tišinom.

DPS nema moralno pravo da optužuje Srpsku pravoslavnu crkvu i narod koji čuva sjećanje na svoje stradalnike. Njihova istorija je istorija kriminala, progona i zatiranja slobode. Umjesto što se bave spomenicima i pokušavaju da ponovo zapale duh podjela, bilo bi časnije da konačno odgovore za svoja nedjela – od poslijeratnih likvidacija do savremenog šverca i korupcije.