Dok se u Crnoj Gori rasplamsava hajka i pozivi da se sruši spomenik Pavlu Đurišiću koji je, podsjećam, trenutno za pjevnicom u Crkvi Svete Petke u Gornjem Zaostru, na straži pored ikone svog zaštitnika, Isusa Hrista, imam potrebu da napišem ovo slovo.

Ja sam četnički unuk i praunuk. Kao dijete, pamtim dan kad je naša porodica devedeset i pete, na četrdesetodnevnom pomenu mom rođenom đedu, sa Sinjavine snosila kosti njegovog rođenog brata, da se poslije pedeset godina, makar njihove kosti bratski zagrle u istom grobu. Prije toga, komunisti nisu dali da bude sahranjen kao čovjek. Morali smo to da radimo u tišini. Sjećam se njegove kokarde koja je zasijala na svjetlu čim su kosti otkopane na našem porodičnom katunu na padinama Sinjavine, sjećam se vojničkog šinjela i metalnih dugmadi na njemu — dugmadi vojnika JVuO koje ni vrijeme ni zemlja ni progoni nisu uništili. Ne stidim se svojih predaka. Ponosim se njima.

Zato danas pitam nadležne institucije Crne Gore, hoćete li sjutra, s istim žarom s kojim se zalijećete na spomenik Pavlu Đurišiću, čovjeku kome se ne zna ni za kosti ni za grob, krenuti i na groblje u Poljima kolašinskim da rušite krst jer je na kamenu ispod njega uklesano ime „četnika“? Hoćete li, kao četrdeset pete i poslije nje, opet da nam orete grobove? Da li je to pravda i pomirenje o kojem govorite ili samo novi redukovani čas istorije u kome ne smiju da postoje samo naši mrtvi?

Ja sam i praunuk četnika koji je hodao do Zidanog Mosta — i mnogo dalje — da bi sačuvao glavu od komunističke presude bez suda i zakona. Ja sam i potomak plemenskih knezova koji su na Rijeci Tari čuvali granicu prema Osmanskom carstvu. Potomak sam graničara i četnika. Svi su bili Srbi. I baš kao što se ne stidim predaka koji su bili u četnicima, ne stidim se ni onih koji su nosili plemensku odgovornost i držali stražu nad ovom zemljom prije nas. Zato ne dopuštam da me iko u Crnoj Gori uči ljubavi prema njoj.

Istorija Crne Gore nije ravna linija. To je teška i često tragična putanja porodičnih knjiga, krstova i grobova, u kojoj su redom izmjenjani i junaštva i zablude, pobjede i porazi. Ali pravo na uspomenu nije zabluda, niti je pravo na obilježje zločin. Pravo da se podigne spomen obilježje čovjeku čiji se grob ne zna — dajte da to konačno uvažimo kao ljudsku, porodičnu i hrišćansku potrebu. Neka svako svoje mrtve opoje po savjesti, bez blama i bez straha. Taj prizor nije provokacija, nego molitva i sjećanje. I kao što se molitva ne ruši bagerom, tako se ni sjećanje ne može izbrisati dekretom.

Oni koji danas traže rušenje, šta tačno traže da se sruši? Kamen? Ili prilika da se jedan komad prošlosti ponovo protjera iz javnosti? A kad se digne prašina, kao ovih dana u Crnoj Gori što se podigla, ostaje samo suština i dilema da li hoćemo društvo u kojem se i naši i vaši mrtvi mogu opojati i grobovi im se obilježiti, ili ćemo još jedanput dijeliti kosti na podobne i nepodobne? Ako na  ovom ispitu zrelosti imamo samo čekić, onda će nam svaka uspomena ličiti na ekser.

Ne tražim da se iko odrekne svojih tumačenja istorije. Tražim da se prestane s rušenjem kao metodom. Tražim da zakon bude mjera za sve — da se ne kažnjava vjera i sjećanje, nego bezakonje, gdje god ga zaista ima. Tražim da se zaustavi jezik koji iznova dijeli mrtve ljude na „prave“ i „krive“. Jer kad se govor mržnje usmjeri na grob ili spoemnik, onda više nije stvar u kostima u njemu ili Pavlu Đurišiću, nego u nama.

Moji stari su, pod Sinjavinom i pored Tare, znali šta znači čuvati granicu. Danas nas niko ne tjera da na granici stojimo s puškama. Ali nas itekako obavezuje da čuvamo drugu vrstu granice, onu koja razdvaja pravo na sjećanje od nagona za revanš. Ako tu granicu pocijepamo, nećemo imati mir, nego ćemo imati novu mržnju, politički kratak dah i dugu sramotu.

Neka spomenik za pjevnicom ostane tamo gdje jeste za sada, u tišini crkve, pod pogledom Hrista, u prostoru koji ne poznaje parole, nego molitve. Izaći će vojvoda Pavle Đurišić i popeti se na ljepši postament i ne samo u Gornjem Zaostru. A vi koji ste se zaletjeli da ga srušite, zastanite i odgovorite šta vas tačno ugrožava u tuđoj žalosti, u tuđem kamenu i tuđem sjećanju? Ako je vaš odgovor „ništa“, onda se, u ime mira u kući, okanite tuđih grobova i spomenika. Ako je „sve“, onda nemate spor sa spomenikom, nego sa činjenicom da u ovoj zemlji žive ljudi koji neće da se odreknu korijena.

Ovo govorim bez vike i bez straha. Kao potomak graničara i četnika, kao unuk, praunuk, čukununuk... koji pamti kokardu što je zasijala iz zemlje i dugmad što su sačuvala oblik vojnika. Kao čovjek koji zna da ljubav prema Crnoj Gori nije mjenica koju neko drugi ovjerava. Ne učite me toj ljubavi. Živim ja neku svoju ljubav prema Crnoj Gori. I branim je tako što branim pravo da svojima zapalim svijeću, a palim je i vašim u tišini dok skidam kapu i krstim se. To je mjera dostojanstva koju dugujemo i mrtvima i živima.