Proveo je cio život glumeći mislioca, a sve što je iza njega ostalo su tragovi pljuvačke po sopstvenom narodu. Jeste! Pogodili ste, počinje seciranje lika i djela Vuka Bačanovića, korisnog idiota za svaki narativ čija je krajnja meta ponižavanje Srba. Lika koji sebe naziva analitičarem, urednikom i mislećom elitom, a u suštini je vreća, da ne kažem čega, koju ću ovim tekstom izudarati.

Predstavlja se kao urednik, doktorand, istraživač, ali nigde nema zvanične institucionalne veze, zvanja, niti javne odgovornosti. Njegovo pisanje je sve samo ne utemeljeno u stručnosti. Kada je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Bačanović nastupa kao lovački pas svih srpskih neprijatelja i antisrpskih narativa. Monasi, episkopi, vjerujući narod, svi su u njegovim očima primitivna masa. A kada kritikuje muslimanske ili hrvatske strukture – onda to radi sa „razumijevanjem kulturnih specifičnosti“. Dakle, napad na SPC je „hrabrost“, a kritika bošnjačke elite je „etnički rizik“. Dvostruki aršini u svoj svojoj bijednosti.

Nije Vuk slučajni intelektualac. On je proračunata funkcija, neka vrsta Bosansko-hercegovačkog Đilasa sa kopijom Čomskog u džepu, koji na svaku srpsku nesreću reaguje kao da mu je stiglo lično zadovoljenje. Nema tog srpskog simbola koji nije pokušao da razgradi, niti identitetskog temelja koji pokušao da podrije, niti tog zločina nad Srbima koji mu je izazvao sažaljenje.

Nekadašnji novinar Federalne televizije, koji je više pisao po Facebook-u nego u redakciji, postao je „žrtva režima“ onda kada se previše uživio u ulogu lovca na Republiku Srpsku. Tada je, naravno, dobio publicitet kao i svaki dežurni Srbin koji laje na Srbe i valja se u blatu samomržnje. Od „postmodernog patriotizma“ do autošovinizma u akademskom pakovanju, sve što Bačanović piše na kraju se svede na jedno: Srbi su uvijek problem.

Danas je „glavni urednik“ portala Žurnal.me, što znači da u tom mikrosvijetu može biti „školovani analitičar“ i neko ko nijedan ozbiljan tekst nije objavio u naučnoj ustanovi, ali jeste u svakom projektu gdje se plaća po izvršenom zadatku od stranih naručilaca. Svaki njegov tekst liči na domaći zadatak pisan za nevladinu organizaciju pod zapadnim grantom. Srbija mu je „mračna“, SPC je „klerikalna prijetnja“, Republika Srpska je „genocidna tvorevina“, a svi Srbi na Balkanu su „nacionalistički fanatici“.

Čim se negdje zapali svijeća za srpske žrtve, Vuk se javlja da je ugasi. Čim neko podigne glas za očuvanje srpskog identiteta, Vuk se javi da ga proglasi za šovinistu. Čim episkop, sveštenik ili običan vjernik stane u odbranu vjere i naroda, Vuk tu već vidi mrak, srednji vijek i prijetnju Evropi. Da budem precizan, Vuk je paraintelektualni agent u službi rušenja svega srpskog

Vuk Bačanović nije samo ličnost, već paradigma. Paradigma onog tipičnog „urbanog“ Srbina koji je do juče nosio majicu Če Gevare, a danas vam objašnjava kako je srpska zastava opasnija od AZOV bataljona. On ne piše da bi nešto popravio, nego da bi nešto u Srbima zauvijek slomio. I to radi s uživanjem pod firmom „dekonstrukcije“, „humanizma“, „racionalnosti“, a u stvari s punim prezirom prema svemu što makar podseća na srpski interes, srpsku tradiciju ili srpsko pamćenje, kao naručen odjek.

Vuk Bačanović nije slobodni glas, niti je kritički intelektualac, a još manje od toga medijski reformator. On je samo proizvod trulog kruga beogradsko-sarajevsko-podgoričke autošovinističke sekcije, koji zarad grantova pristaje da bude sve, samo ne Srbin.

I zato, kada sledeći put vidite njegovo ime na nekom pamfletu znajte da ne čitate mišljenje, već izvještaj odrađen po narudžbi. Vuk Bačanović je proizvod jednog mentalnog modela koji Srbima stalno poručuje da ćute, da se stide i da za sve traže oproštaj. Pod plaštom analitike, on promoviše sramotu kao vrlinu, a poniženje kao napredak.