Ovo je naslovnica najtiražnijeg dnevnika u Crnoj Gori početkom ovog vijeka objavljena prije tačno 21 godinu, a nakon protesta građana zbog ubistva osnivača, direktora i glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista „Dan“ Duška Jovanovića na kojem se orilo „Milo ubico, Milo ubico“. Iz priloženog se vidi da narod nije optužio Vladu Crne Gore, već personu koja je bila na njenom čelu, ali ne u simboličkom smislu već kao njen gospodar.

Riječ je o samom finišu Đukanovićevog ovladavanja državnim i paradržavnim institucijama (nadzemnim i podzemnim), periodu u kojem je eskadron smrti poznatiji pod imenom „Sedma uprava“ dovršavao proces likvidacije većine ključnih protivnika uspostavljanju novog sistema označenog kodnim imenom „Privatna država“. U narednih desetak mjeseci biće ubijen i inspektor Slavoljub Šćekić u aktu koji po svim elementima zaslužuje da se tretira kao državni terorizam. U martu 2005. zamrznut je LSCG i širom otvoren put potpune privatizacije Crne Gore na kojem je iskrena opozicija strateški predstavljana kao ekstremistička i antievropska. Projekat je uspješno izveden, između ostalog, i zato što je ubijen Duško Jovanović i to je jedan od motiva zbog čega je izveden dugo pripremani atentat na njega. Duško je bio jedan od najvažnijih svjedoka na suđenju Milu Đukanoviću i grupi crnogorskih državljana u procesu koji se vodio na sudu u Bariju za šverc cigareta sa italijanskom mafijom, kao dokazani borac protiv organizovanog kriminala i korupcije bio je poželjan i kao politički partner brojnim centrima moći na Zapadu od kojih je jedan podržavao promjenu režima u CG udruženim snagama koalicije SNP, NS, SNS sa LSCG. Ogroman uticaj Duška Jovanovića na kreiranje javnog mnenja u ovom pravcu, vjerovatno je i ključni motiv njegovog ubistva, uz pomenutu ulogu svjedoka u procesu u Bariju.

Svi zločini Sedme uprave u ovom vijeku, liše likvidacije Gorana Žugića koji je predstavljao jedan vid unutrašnjeg sukoba, bili su koraci u pravcu stvaranja „privatne države“ čiji je vođa bio Milo Đukanović. Da li je on lično odgovoran za to, treba da bude predmet ozbiljne tužilačke istrage koja se ne nazire. U smislu objektivne (komandne) odgovornosti, stvari su jasne. Zna se ko kontroliše bezbjednosni sektor i njen najopasniji sektor – tajnu službu, i u demokratskim državama a kamo li u onim kojima se vlada „iz jedne glave“ kako je bilo u Crnoj Gori od 1998. do 2020. Samo mnogo glup ili kvaran čovjek može da stane iza teze da je eskadron smrti tajne službe, mogao da ubija bez dozvole i signala svog Šefa.

Tu treba imati na umu i ovu zakonomjernost: Sve likvidacije protivnika autoritarnih i kriminalizovanih režima u izvedbi Tajne policije u regionu ali i šire, pratila je i dehumanizacija žrtve. Taj element zločina vidljiv je i u ubistvu Duška Jovanovića. Prije egzekucije on je šatačkim ali i javnim kanalima etiketiran kao neprijatelj države, nakon zločina to se radilo isključivo tajnim. Ironija je da je i 21 godinu nakon zločina, na mediju koji se finansira upravo iz tabora onih koji se sumnjiče da su organizatori ubistva, prepoznala loše prikrivena želja da se dehumanizuje žrtva i omalovaže svi koji su uprli prst u pravcu nalogodavca i organizatora. Služba upravo tako radi – preko svojih saradnika (svjesnih i nesvjesnih) pokušava da diskredituje svakog ko upire prst u pravcu onog koga ista štiti.

Ozbiljnom tužilaštvu i istražnim organima, biće veoma korisna analiza reagovanja pojedinaca povodom obilježavanja 21. godišnjice od Duškovog ubistva. Jer, kome fokus nije bio na pritisku da se, kako je tvrdio i Veselin Veljović (šef policije režima Mila Đukanovića) „operativno riješen zločin“ dovede i do pravosudnog rešenja, interes je bio da slučaj ostane na „koti“ na kojoj je sada. Mnogi su minulih dana otkrili svoje prave pozicije, fokusirajući se na nevažne detalje spram ovih krucijalnih koji vode ka pravednom rešenju. Da li neko boji svojih tragova? Služenja pjedincima i grupama koji pripadaju taboru u kojem je dogovoren i organizovan zločin? Nervoza je velika, a tragova mnogo.

Šta je važno da se zna: većina nije znala dubinu ovog zločina dok nije data prilika da o tome pred širom javnošću kažu šta znaju svjedoci prvog reda. Zašto su dvije decenije bili gurani daleko od javnosti? Zašto nismo imali priliku da 20 godina čujemo šta o zločinu, zbivanjima prije i nakon što se desio, imaju da kažu oni koji su bili najbliži žrtvi u svakom smislu? Ko je sve radio na „sakrivanju“ svjedoka od javnosti?

Nakon što je iz aviona postalo vidljivo da je riječ o državnom terorizmu, jasno je zašto su to radile institucije kontrolisane od strane istog centra iz kojeg je 27. maja 2004. poslana ekipa za likvidaciju. Ali zašto su to radili pojedinci koji su formalno zauzeli pozicije sa kojih se očekivalo da bude dat maksimalan doprinos u razotkrivanju pune istine?

Utisak je da je većina ključnih političara aktuelne parlamentarne većine prepoznala ovu dubinu. To je bilo vidljivo i na dan obilježavanja 21. godišnjice ubistva pred redakcijom Dana, ali i dan kasnije pred Duškovim grobom.

Kada bi na isti način reagovala i šira javnost, vjerovatno bi bio napravljen i ključni iskorak u ispravljanju jezive nepravde prema Dušku, njegovoj porodici, njegovim pravim saborcima… Za taj iskorak potrebno je isključiti sujetu, i zajedničkim snagama insistirati od nadležnih da urade ono za šta su plaćeni. Prije svega od VDT-a Markovića.

PS Ko god da je dao naslov da narod optužuje Vladu, umjesto onog koji odgovara istini, ogriješio se o Duška, kao i svi oni koji su progonili njegove bližnje i pomagali da zločin putuje ka pravosudnoj zastari.