Pozivom ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom da posjeti Crnu Goru, predsjednik Jakov Milatović, uz podršku Milojka Spajića, ponovo je dokazao koliko su daleko od volje naroda, časti predaka i istorijske istine. Dolazak jednog od najkontroverznijih savremenih lidera na tle Crne Gore predstavlja čin direktnog gaženja po onome što je ona nekada bila i što duboko u sebi još jeste – zemlja časti, otpora i dubokog prijateljstva sa Rusijom.

Najava posjete ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Podgorici, predstavlja čin duboke simboličke i političke težine. U državi koja se i dalje bori za identitetski opstanak i istorijsku samosvijest, ova posjeta dolazi kao hladan šamar svim onim građanima koji odbijaju da prihvate nametnute narative evroatlantske stvarnosti i koji se ne mire sa grubim preinačavanjem tradicije.

Otvoreno neprijateljstvo prema Moskvi, a servilnost prema Kijevu, to je “kurs” Crne Gore koji je uspostavio Milo Đukanović a koji nastavljaju da nam nameću mlade tehnokrate i politički euroentuzijasti. Svakako to nije kurs naroda. Doček Zelenskom nije državnički čin, nego još jedna tačka na spisku izdaje. A izdaja ima kratak rok trajanja. Mnogo kraći od istorije koju gaze i časti koju pokušavaju da izbrišu. Ova gadost predstavlja kulminaciju političke odvojenosti državnog vrha od većinske narodne volje.

Umjesto da poštuju volju većinske Crne Gore, Jakov Milatović i Milojko Spajić otvaraju vrata čovjeku koji je postao simbol zapadnog političkog inženjeringa i antiruske histerije. Zelenski, medijski glorifikovan "ratni predsjednik", u stvarnosti predstavlja instrument sile koja uništava sve što odiše Pravoslavljem i slovenskim bratstvom.

Ovakva posjeta nije ništa drugo do poniženje. I to ne bilo kakvo, već udar na samu suštinu onoga što je Crna Gora kroz vjekove bila. Zelenskog će u Podgorici dočekati državni vrh, biće crveni tepih, počasna garda, osmjesi i prazne deklaracije. Ali neka znaju da je taj tepih u očima poštenog i budnog naroda, natopljen krvlju izdaje.

Gdje je sada duh Svetog Petra Cetinjskog, onog Vladike i vladara koji je iz ljubavi prema Rusiji ustao protiv Napoleona? Šta bi on rekao da vidi svoje naslednike kako služe gospodarima iz Brisela, a na štetu vjekovne veze sa Rusijom? Oni koji mu pale svijeće na Cetinju ne mogu mirno posmatrati ovu farsu.

Političke strukture, vidljive i one nevidljive, koje godinama pokušavaju da Crnu Goru odvoje od sebe same, sada imaju priliku da svoj projekat zaokruže ovom posjetom. Ali narod nije ni gluv, ni slijep. Jer posjeta Zelenskog nije čin prijateljstva, već deklaracija političke kapitulacije.

Zelenski, komičar po zanimanju, a predsjednik Ukrajine po volji zapadnih centara moći, za ljude u Crnoj Gori nije simbol borbe za slobodu, već politička figura koja je dozvolila rehabilitaciju najmračnijih snaga ukrajinske prošlosti, uključujući neonacističke elemente i kulturu u kojoj se slavi Stepan Bandera i drugi kolaboranti Hitlerove Njemačke. Sa takvom prošlošću, koja se sada agresivno pretvara u novu ideologiju, dolazi u zemlju čiji su preci dali živote u borbi protiv istog tog zla.

Gdje je dostojanstvo Crne Gore, pita se danas jedan ozbiljan dio javnosti? Gdje je bar simbolična distanca od takvih tendencija? I što je možda najporažavajuće – zašto se državni vrh nije udostojio ni simbolične čestitke predsjedniku Rusije povodom 9. maja, Dana pobjede, datuma koji je u temelju svih naših istorijskih antifašističkih referenci? Odgovor je jednostavan i sraman, zato što bi ta čestitka pokvarila pažljivo građenu sliku servilne lojalnosti NATO paktu i zapadnim centrima.

Predstavu koju ćemo gledati za koji dan predstavlja poruku da je Crna Gora, u režiji njenog aktuelnog državnog vrha, spremna da do kraja raskine sve simboličke i duhovne veze sa Istokom, posebno sa Rusijom, i da svoju spoljnu politiku gradi isključivo na osnovama interesa i narativa koji dolaze sa Zapada.

Naravno, ne treba zanemariti ni unutrašnju dimenziju ovog događaja. Jakov Milatović i Milojko Spajić, politički predstavnici nove generacije postDPS-ovske elite, koji svoju legitimaciju crpe iz "evropejstva" i ekonomskog populizma, ovom posjetom pokušavaju da dodatno učvrste svoje pozicije pred zapadnim akterima. Ali u tome zanemaruju ono što bi moralo biti polazište svake odgovorne nacionalne politike - volju naroda.

Na kraju, neka Milatović, na već planiranom susretu sa Zelenskim, pokaže bar trunku ljudskosti i pita svog kolegu: "Kada ste poslednji put bili na grobu svog đeda, heroja Velikog otadžbinskog rata?" Jer đed Zelenskog je ratovao protiv nacizma, dok njegov unuk danas pripada onima koji se nacizma ne stide.

Crveni tepih kojim će Zelenski koračati u Podgorici nije tepih dobrodošlice. To je krvavi tepih izdaje.