U vremenima kada se srpski narod i Srpska pravoslavna crkva bore za jedinstvo, očuvanje svetih predanja i dostojanstvo, napadi na Njegovu Svetost Patrijarha Porfirija predstavljaju ne samo udar na ličnost, već i na samu suštinu našeg duhovnog, nacionalnog i identitetskog bića. Posjeta Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija Moskvi izazvala je, kako se moglo i očekivati, talas reakcija – histeričnih napada i agresivnih izliva mržnje, prvenstveno iz redova ideološki obojenih krugova u Srbiji i Crnoj Gori.

Naravno, problem je u samoj posjeti ali i u Patrijarhu kao ličnosti, u onome što predstavlja – a predstavlja Srpsku pravoslavnu crkvu u cjelini, njenu sabornost, duhovni kontinuitet i vezu s ostalim kanonskim pravoslavnim crkvama, uključujući i Rusku pravoslavnu crkvu. Upravo ta veza, koja nadrasta političke trendove i geopolitičke projekcije, bode oči onima koji žele drugačiju SPC: podijeljenu, regionalno fragmentisanu i ideološki ukalupljenu po mjeri zapadnih interesa.

Posjeta Patrijarha Moskvi, u duhu bratske saradnje i jedinstva pravoslavnih naroda, izazvala je histeriju kod onih koji se godinama trude da razore veze sa pravoslavnom Rusijom i zamijene ih poslušničkim odnosom prema zapadnim centrima moći. Najžešći napadi na Patrijarha ne dolaze samo iz redova starih, dobro poznatih antiklerikalnih i antisrpskih krugova, već i od nekih koji se deklarativno pozivaju na Srpstvo i Svetosavlje.

Posebno je sramno što neki napadi dolaze iz Crne Gore i otkrivaju dubinu odstupanja od vjere, časti i istine pojedinaca iz redova takozvanih „naših“ – onih koji se deklarativno kunu u Svetog Savu, a suštinski djeluju kao najgori bezbožnici i raskolnici. Tamo gdje smo, do juče, na litijama slušali „Ne damo svetinje“, danas slušamo otvoreno dovođenje u pitanje uloge Patrijarha, njegove nadležnosti i čak samog prava da govori u ime Crkve. Isti ti glasovi, do juče "branioci SPC", sada se bez imalo stida stavljaju u službu ideologije crnogorskog separatizma – one iste ideologije koja je godinama pokušavala da SPC proglasi stranom, okupatorskom tvorevinom.

Ako je neko i sumnjao u motive takvih ljudi, njihove izjave su ih razobličile do kraja. Onda i ne čudi što predstavnici dijela vlasti u Crnoj Gori, koje podržavaju upravo ti „vjernici“, otvoreno izjavljuju da je „Joanikije crkveni poglavar na teritoriji Crne Gore“. Da stvar bude gora, u ovom scenariju svjedočimo i institucionalnoj tišini iz samih krugova Mitropolije, iz koje nema glasa. To ćutanje se može tumačiti na više načina, ali svakako ne ide u prilog ni Crkvi, ni njenom jedinstvu, ni vjernicima koji zbunjeno posmatraju ovu situaciju.

S druge strane, u Srbiji su se, po očekivanju, oglasili dežurni ideološki stubovi liberalne scene – isti oni koji godinama podržavaju otvorene napade na Crkvu, koji patroliraju društvenim mrežama u potrazi za "mračnim" porukama iz Patrijaršije i koji svaku saradnju sa Ruskom pravoslavnom crkvom doživljavaju kao političku jeres. Za njih, Patrijarh je nepoželjan jer ne propovijeda po šablonu Brisela, jer se moli u Jasenovcu i Pećaršiji, jer ne želi da prekine veze sa Rusijom, jer poziva na sabornost – a sabornost razara sve njihove planove o podjelama, autonomijama i „reformama“. Sve to radi ista ekipa autošovinista, tzv. intelektualne elite koja godinama pljuje po Crkvi, po srpskim žrtvama, po Rusiji, a slavi svaki zapadni narativ.

Međutim, ono što oni ne razumiju jeste da se Srpska pravoslavna crkva ne temelji na njihovim tvitovima i kolumnama. Crkva živi u narodu. I narod zna ko se bori za vjeru i istinu, a ko za fotelje i aplauze stranih mentora. Sve ovo vodi ka jednom jednostavnom pitanju: šta je stvarna meta? Odgovor je jasan – to je sam pojam jedinstvene, saborne Srpske pravoslavne crkve. Udarom na Patrijarha želi se simbolički udariti na tu jedinstvenost, a zapravo pripremiti teren za regionalizaciju, pa i konačno otcjepljenje pojedinih eparhija pod izgovorom „državnog suvereniteta“ ili „specifičnosti lokalnih prilika“.

Zato se ne treba plašiti ovih napada. Oni nisu znak slabosti Patrijarha, već dokaz njegove snage. Jer samo onaj koji sabira, koji miri i koji čuva kanon, postaje meta svih koji bi da sve to razore. Njegova Svetost zna da u ovim danima hajke i kleveta, srpski narod stoji uz njega. Sa molitvom, sa poštovanjem i sa odanošću onome što predstavlja: živu, sabornu i neprekinutu tradiciju Srpske pravoslavne crkve.