Kao neko ko se dugi niz godina bavi novinarstvom i prati dešavanja na političkoj sceni Crne Gore, navikao sam na razne pokušaje spinovanja, medijskih manipulacija i konstrukcija koje imaju jedan jedini cilj — da se pažnja javnosti usmjeri tamo gdje nekog trenutno najviše boli. Ali ono što se ovih dana dešava u vezi sa Andrijom Mandićem prevazilazi čak i standarde na koje smo, nažalost, počeli da se navikavamo.

Pucnjava u Podgorici, u kojoj je ranjen Darko Perović, ubrzo je dobila političku dimenziju — ne zbog toga ko je povrijeđen, već zbog toga ko je, navodno, povezan sa osumnjičenim. U medijski prostor uvedeno je ime Andrije Mandića, čovjeka koji u trenutku incidenta nije bio ni prisutan, ni povezan sa radnjama koje se ispituju. Ali eto, dovoljno je što je osumnjičeni njegov sinovac — to je već prilika koju neki mediji neće propustiti.

Kao novinar, moram da postavim jedno jednostavno pitanje: šta mi radimo kad pristajemo da se o događaju izvještava na osnovu jedne izjave, i to osobe sa debelim kriminalnim dosijeom? Gdje su dokazi? Gdje je video-materijal? Gdje su potvrde svjedoka? Prema izjavi advokata odbrane, ničeg od toga nema. Ali je naslov već formiran. I sud javnosti — koji je, da budemo pošteni, često glasniji od stvarnog suda — već je izrekao svoju presudu.

Istina je, naravno, da se ne vodi postupak protiv Andrije Mandića. Nijedna institucija ga nije pozvala, saslušala, niti mu stavila bilo šta na teret. Ali u očima jednog dijela javnosti — on je već „uvučen u aferu“. I to nije slučajnost. To je medijska logika u kojoj se bliskost po krvi automatski pretvara u političku odgovornost, pa čak i krivicu. To nije novinarstvo. To je lov.

A onda, na sve to, dolazi i saopštenje Demokratske partije socijalista. Stranke koja je, podsjetimo, godinama vladala Crnom Gorom, nerijetko gurajući institucije u sjenku političke volje. DPS na osnovu medijskih natpisa i jedne nepotvrđene izjave — bez ikakvih dokaza ili zvaničnih postupaka — traži ostavku Andrije Mandića. Bez suda, bez utvrđene krivice, bez ikakve institucionalne procedure. Takav zahtjev predstavlja direktan pritisak na institucije i pokušaj političke eliminacije čovjeka koji danas vodi jedan od najodgovornijih državnih organa — Skupštinu Crne Gore.

Poznajući dugogodišnju političku karijeru Andrije Mandića, ne mogu a da ne podsjetim koliko puta je upravo on bio meta kampanja, ali je svaki put izašao jači. U vremenima kada se mnogi okreću konfrontaciji, on je birao dijalog. U vremenima kada se mnogi sklanjaju, on je ostajao dosledan. I upravo zato je ovakvo medijsko nametanje njegovog imena u kontekstu jedne pucnjave — više od profesionalne neodgovornosti. To je pokušaj političke diskreditacije bez oslonca na činjenice.

Kad jednom dozvolimo da novinari budu tužioci, naslovi presude, a izjave osumnjičenih jedini „dokazi“ — onda smo kao društvo duboko potonuli. Onda nijedan čovjek, bez obzira na funkciju i integritet, nije siguran od medijskog progona.

Zato, kao neko ko se godinama bori da novinarstvo ostane slobodno, a istovremeno odgovorno — osjećam potrebu da u ovom slučaju stanem na stranu istine. Ne na stranu jedne ličnosti, već na stranu principa: svako je nevin dok se ne dokaže suprotno, a niko ne zaslužuje da mu se ime povlači po medijima bez ijednog konkretnog dokaza.

A DPS-u — ako zaista vjeruje u institucije — neka sačeka ishod postupka. Ako ne zbog Mandića, onda zbog sebe i onoga što je Crnoj Gori ostalo nakon njihove dugogodišnje vladavine.