Jasno je da je sadašnji ciklus studentskih protesta u Srbiji rezultat operacija stranih obavještajnih službi, koje traju već godinama. Treba pretpostaviti da glavna podrška protestima dolazi sa Zapada, uključujući i veliku mrežu agitatora u okviru civilnih organizacija koje su sponzorisale i obojenu revoluciju u Srbiji 2000. godine.

Srpske vlasti su u pravu kada kažu da je ova druga obojena revolucija sasvim sigurno podržana od ostataka prethodne američke administracije. Pravo pitanje je da li će ovakav stav prethodne Bajdenove administracije biti prihvaćen i od Trampove ili, kako ja verujem, to neće biti slučaj. To znači da nova administracija SAD mora da iskoristi ovu dobru priliku uočavajući da je sadašnja vlast u Srbiji prijateljski raspoložena prema Vašingtonu, kaže u intervjuu za „Politiku” jedan od vodećih američkih politikologa i vojnih analitičara Gregori Kopli.


  • Kakav je vaš stav prema protestima studenata i opozicije, ima se utisak da je Srbija pritisnuta kako spolja, tako i iznutra?


Da bismo razumjeli sadašnje razmere protesta, potrebno je baciti pogled na mnogo šire realnosti, tako da se one moraju sagledati u strateškom kontekstu. Beograd je postao ono što je Beč bio posle Drugog svjetskog rata: glavna konkurentna arena između zapadnih i istočnih obavještajnih operativaca.

Ja vjerujem da stari tim američke administracije koji su sastavili bivši predsjednici Bil Klinton, Barak Obama i Džozef Bajden, uključujući još prisutne službenike Stejt departmenta i Centralne obavještajne agencije, želi da utiče na veliku strukturalnu promjenu u Srbiji.

Predsjednik Vučić je u pravu kada kaže da najnovije sponzorisani protesti imaju sve karakteristike obojene revolucije. Nije u pitanju samo pokret studentskih protesta, već je riječ o direktnom ogledalu klasičnih obojenih revolucija, koje se izvršava po vrlo specifičnim instrukcijama. Srbija je bila primorana da prihvati pomoć ruske obavještajne službe da bi se oduprla tekućim protestima, što je iskorišćeno protiv Vučića, da je njegova uprava proruska, a ne nesvrstana. Kako Srbija još nije među visokoprioritetnim pitanjima u novoj administraciji SAD, sponzori i demonstranti nastoje da iskoriste ovu mogućnost. S druge strane, Beograd bi mogao da pojača svoje diplomatske poruke iz Ministarstva spoljnih poslova i ambasade u Vašingtonu.


  • Republika Srpska je izložena velikom pritisku Sarajeva, a Srbi na Kosovu i Metohiji od strane Prištine?


Najvažnija strateška inicijativa koju bi Srbi sada mogli da preduzmu u Republici Srpskoj i Srbiji jeste da povedu glasnu kampanju da odbace Dejtonski sporazum, čiji koncept je sročila Klintonova administracija sa ciljem da se Srbi zauvijek unazade.

Zapadni interesi i interesi Srba zauvijek će biti ograničeni ukoliko se Dejtonski sporazumi ne proglase ništavnim. Ako je Dejton imao pozitivnu ulogu u 20. vijeku, to nije tako u 21. Takođe je jasno da Dejton nije pružio nikakvu stratešku korist Vašingtonu, koji je na insistiranje zamjenika državnog sekretara Ričarda Holbruka i savjetnika za nacionalnu bezbjednost Antonija Lejka bio prihvaćen radi rešavanja rata u bivšoj Jugoslaviji, a u prilog bosanskim muslimanima.

Srbija vjerovatno neće nikada imati tako dobru priliku kao sada, tokom administracije predsjednika Trampa, da ispravi neke od tragedija kao rezultat Dejtonskih sporazuma. Evropska unija neće ponovo razmotriti ovo pitanje, ali sa dobro pripremljenom prezentacijom Beograda i Banjaluke moguće je da bi Trampova administracija mogla. Da li bi Tramp mogao da istovremeno ponovo razmotri američku kreaciju Kosovo, kao navodno suverenu državu, može biti sporno, ali postoji dobra prilika da Beograd i Banjaluka izvuku „Srbiju iz hladnoće” i možda ujedine Srbiju i Republiku Srpsku.


  • Da li vidite neke dalje indikacije promjena Trampove administracije prema Balkanu, posebno Srbiji?


Kao što sam rekao, Srbija i Republike Srpska moraju da pokrenu inicijativu da se pitanja Srbije i Balkana stave u fokus Vašingtona. Beograd je bukvalno digao ruke od nastojanja da predstavi svoju stranu priče svetskoj zajednici kad je britanski premijer Džon Mejdžor izgubio na izborima 1997. Posle toga Klintonova administracija nije mogla da se obuzda. Međutim, sada bi Beograd mogao da razvije kompetentan strateški plan i objasni svetu ulogu Srbije kao istorijskog saveznika Zapada. Zašto Srbi uvijek misle da „svi već znaju istorijsku poziciju Srbije” kada to nije slučaj?

  • Koliko smo daleko od mirovnog sporazuma u Ukrajini i kako bi to moglo da pomogne situaciji na Balkanu?


Postoji opšta pretpostavka da će prekid vatre između Rusije i Ukrajine dovesti do kristalno jasnog mira pod kojim će se odmah povratiti i prosperitet. To se nije dogodilo na Balkanu, pa se neće dogoditi ni u rusko-ukrajinskom slučaju. Rat će imati posledice i štetu koje će trajati decenijama, kao što je to slučaj s Dejtonskim sporazumima.

Neposredna, ali postepena primjena sve komplikovanijih prekida vatre u rusko-ukrajinskoj situaciji mogla bi da se desi rapidno. Prvi koraci su obećavajući, sudeći po trenutnoj situaciji. Konačni rezultati možda neće ni dospjeti do formalnog prihvatanja novih granica između Rusije i Ukrajine od obje strane. Možda ćemo narednih decenija imati samo neodređeno definisane granice. Da se podseetimo, Južnoafrička Republika je izdejstvovala nezavisnist prije više od jednog vijeka, ali još nema zvanično priznate granice za veliki dio svoje zemlje.

Moglo bi da se kaže da bi stabilizovanje Srbije i Balkana moglo da ograniči sposobnost Turske i Irana da utiču na Evropu preko Bosne i Hercegovine, što je preduslov da se obezbijedi stabilnost cijelog Balkana, a kroz njega i istočnog Mediterana. U tom smislu, povratak Srbije ka stabilnosti i moći je od vitalnog značaja za Grčku, Kipar i Izrael, a možda i Liban u periodu posle Hezbolaha.

Srbija treba da razumije širu sliku i prestane da o sebi razmišlja u smislu žrtvenosti, već kao državi koja nema druge opcije već da o sebi razmišlja kao državi u okviru dinamičnog globalnog konteksta.