O Lugansku, prestonici drugog regiona u kome je 2014. buknula pobuna protiv postmajdanske vlade u Kijevu u javnosti se znatno manje govori nego o Donjecku. Da se na ulicama nisu primjetna lica u uniformama na prvi pogled se ne bi reklo da se nalazite u ratnoj zoni.

Za razliku od Donjecka gdje se Oružane snage Ukrajine i dalje nalaze na svega 15 km od centra, linija fronta od Luganska je udaljena na oko 100 kilometara. Do eskalacije rata u februaru prošle godine ukrajinska armija se nalazila na manje od 30 kilometara od Luganska, međutim odbačena je brzo i lako zato što sve do Severodonjecka i Lisičanska nalazi prostor bez većih gradova u kojima bi bilo moguće postaviti odbranu kao u Mariupolju ili Bahmutu, niti je bila izgrađena gusta mreža betonskih rovova i utvrđenja kao u Avdejevki, u mjestima poput Novoajdara gradića nadomak Lugansku koga su Rusi i lokalna milicija zauzeli bez većih borbi.

Nakon pada Lisičanska početkom jula prošle godine ukrajinska armija izbačena je u potpunosti sa teritorije Luganske oblasti.

Dakle, nećemo slobodno pretjerati ako kažemo da u poređenju sa Donjeckom u Lugansk se rat ne osjeća, jer je grad je van dometa artiljerije i raketa Hajmars. Istina u maju je nekoliko objekata u gradu pogođeno britanskim raketama Storm-Šedou, u oktobru je lokalni aerodrom bio na meti tek isporučenih američkih Atakamsa. Zabilježena su i dva atentata na vrhovnog tužioca Sergeja Gorenka u septembru prošle godine i bivšeg funkcionera policije Mihaila Filipenka prije nekoliko dana. Ipak napetosti kao u Donjecku u Lugansku nema. Zanimljivo je da od prošle jeseni po naredbi predsjednika Leonida Pasečnika, bivšeg pukovnika ukrajinske tajne službe SBU, na teritoriji cijele LNR iz bezbjednosnih razloga potpuno je isključen mobilni Internet.

„U Lugansku, bez obzira na ratnu opasnost, sve se radikalno izmijenilo od početka SVO, a posebno od refenrunduma kada je naš region postao i formalno Rusija. Naša preduzeća su počela da bez ograničenja sarađuju da partnerima iz Rusije i dobila slobodan dostup za plasman svojih proizvoda na ruskom tržištu. To je uticalo da se zarade, koje su do SVO iznosile oko 15.000 rublji (manje od 200 evra po tadašnjem kursu), za samo godinu i po dana povećaju nekoliko puta i približe ruskom prosjeku. Standard u Lugansku danas i prije početka SVO su nebo i zemlja.“ – priča mi moj stari prijatelj Andrea Palmijeri, Italijan koji od 2014. godine živi u Lugansku. Andrea je posebno prijateljski nastrojen prema Srbima. U lijepima sjećanjima ostao mu je Beograd, gdje dolazio da gleda utakmicu Crvena Zvezda –Lacio i sa sjetom ističe: «Vjerovatno nikada više neću vidjeti taj lijepi grad, lijepe Beograđanke, nevjerovatnu atmosferu na stadionu koju prave moja braća Delije“.

[caption id="attachment_204138" align="aligncenter" width="400"] Andrea Palmieri na humanitarnom bazaru[/caption]

Ne krije da se u Lugansk obreo zbog problema sa zakonom u domovini i priznaje: „Došao sam ovdje da počnem novi život i nikada više ne ponovim svoje greške iz mladosti.“ Prije 9 godina borio se u redovima Milicije LNR, a danas u susjednom Alčevsku, gradu u kome je do rata živjelo 90.000 ljudi, Andrea ima pekaru. U Lugansku se ponovo oženio, prihvatio pravoslavlje i često odlazi u Hram ikone Presvete Bogorodice u centru Luganska .

[caption id="attachment_204139" align="aligncenter" width="225"] Hram Peresvete Bogorodice, Lugansk[/caption]

„Bez obzira što sam za pekaru nabavio italijansku opremu receptura je stara dobra sovjetska. Proizvodimo 30 vrsta hleba odličnog kvaliteta i najjeftiniji smo u gradu. Vekna najjeftnijeg bijelog košta 11 rublji (12 dinara), a najskupljeg crnog Borodinskog košta 33 rublje (36 dinara). Politika naše firme je da cijene hleba ne mogu da budu visoke, jer glavni kupci su penzioneri i ljudi slabijeg imovnog stanja. Na njima je zarađivati nemoralno. U gradovima gdje su se vodile borbe slali smo humanitarnu pomoć, Alčevsku smo poklonili igralište“ – priča Andrea, ističe da se uprkos svemu može zaraditi. Kao osnovne probleme svoje firme navodi nedostatak kvalifikovane radne snage i problem održavanja opreme: „Za mašine iz Italije sada nema rezervnih djelova i prinuđeni smo da postepeno prelazimo na rusku, ili da improvizujemo u zamjeni rezervnih djelova.“

Mnogi će vam reći danas u Lugansku živi čak i više ljudi od predratnih 400.000. Taj fenomen objašnjavaju činjenicom da je sada iz Severodonjecka i Lisičanska u Lugansk došao veći broj nego što je grad napustio u periodu od 2014-22. Infrastruktura u ova dva grada je oštećena u manjoj mjeri nego npr. infrastruktura Mariupolja, ali se sa procesom sveobuhvatne obnove ne žuri zbog relativne blizine linije fronta, koja se nakon uspjeha Ukrajine u septembru prošle godine u Harkovskoj oblasti ponovo primakla granicama LNR. Da sada ka Lugansku gravitira veliki broj ljudi najbolje ilustruje situacija sa smještajnim kapacitetima. Na ulazu u hotel u koji me Andrea poslao dočekala me sledeća informacija: „Mjesta nema. – Mjesta stvarno nema. – Mjesta nema i ne znamo gdje ima.“ Ušao sam sa skepsom, na recepciji se pozvao na Andreu i dobio ključ od sobe na poslednjem spratu i napomenu da „više od dva dana ne mogu ostati“. Iskreno nisam ni imao u planu.

[caption id="attachment_204140" align="aligncenter" width="500"] Lugansk[/caption]

Za razliku od Donjecka u Lugansku se nastava u školama i na fakultetima nije prekidala. U vrijeme kada sam boravio u Lugansku se obreo naš kulinar-bloger, reper i nekadašnja rijaliti zvijezda Milan Janković-Čorba. Priredio je poseban performans u okviru projekta „Gastro Hud“ u kome je zajedno sa studentima spremao svoje autorsko jelo. „Ja se ne bavim politikom, od nje sam zaista daleko. Ovde sam došao prvenstveno da se upoznam sa običnim ljudima, pokažem im da mi u Srbiji mislimo na njih i da su oni za nas braća.“ – ističe Čorba i dodaje: „Ja odlično razumem i saosećam se sa nedaćama običnih ljudi u Donjecku i Lugansku, pošto sam i sam rođen i odrastao na KiM.“

[caption id="attachment_204141" align="aligncenter" width="412"] Reper i nekadašnja rijaliti zvijezda Milan Janković-Čorba[/caption]

U odnosu na prošlu zimu kada sam prethodni put boravio u Lugasnku primjetna su ozbiljna ulaganja u infrastrukturu. Glavne gradske ulice i tortoari su rekonstuisani, zamijenjen je asfalt, saobraćajne gužve su česte. Na ulazu u grad nedavno je posebnim ukazom predsjednika Putina završena izgradnja monumetnalnog spomen kompleks „Sjećanja na heroje odbrane Luganska“ na uzvišenju iznad grada. Na ovoj strateškom uzvišenju u aprilu 1943. godine oko 2000 vojnika Crvene armije poginulo je tokom borbi za oslobođenje Luganska, odnosno Vorošilovgrada od nacističkih okupatora. Tokom sovjetske epohe ovaj grad nosio ime maršala Klimenta Vorošilova. U podnožju obeliksa vidjećete 4 statue ratnika. Prvi stoji boljševik iz 1919, drugi vojnik Crvene armije 1941-45, treći ustanik iz 2014. i četvrti ruski vojnik koji simbolizuje poslednji rat kome se ne nadzire kraj.

[caption id="attachment_204142" align="aligncenter" width="400"] Monumetnalni spomen kompleks „Sjećanje na heroje odbrane Luganska“[/caption]

U Lugansku danas poslije 20 mjeseci rata, kome je prethodio osmogodišnji prekid veza sa vladom Kijevu, niko ne razmišlja o povratku u državni okvir Ukrajine. Svi sa kojima sam razgovarao žele najviše od svega da se rat, koji se ne osjeća ni približno kao u Donjecku, što prije završi i život krene ka punoj normalizaciji.

Stav autora ne održava nužno stavove portala Aloonline.me