Objava koju je na društvenoj mreži Iks objavio Milo Đukanović, nekadašnji predsjednik Crne Gore i dugogodišnji, danas razvlašćeni gospodar političkog sistema te države, otvorila je više pitanja nego što je dala odgovora.

Đukanović se javno pohvalio da se, tokom proputovanja kroz Prištinu, sastao sa Aljbinom Kurtijem, koga je nazvao „premijerom“, i da mu je čestitao nedavnu izbornu pobjedu. Prema sopstvenom navodu, u „prijateljskom razgovoru“ razmijenjena su mišljenja o aktuelnim procesima na Zapadnom Balkanu i na globalnom planu, sa posebnim osvrtom na pitanja bezbjednosti regiona.

Međutim, upravo takav sadržaj susreta otvara ključno pitanje – u kom svojstvu je Milo Đukanović razgovarao sa šefom privremene administracije u Prištini i čije je interese tom prilikom zastupao?

Đukanović već godinama ne obavlja nijednu državnu funkciju. On nije predsjednik Crne Gore, nije član vlade, niti ima bilo kakav formalni mandat u okviru aktuelne državne politike. Ipak, njegova objava ostavlja utisak da nastupa kao politički faktor sa međunarodnim legitimitetom, i to na izuzetno osjetljivoj adresi, u razgovoru sa predstavnikom privremenih institucija u Prištini.

Dodatnu težinu ovom slučaju daje i činjenica da je na čelu crnogorske diplomatije danas Ervin Ibrahimović, dojučerašnji Đukanovićev koalicioni saveznik. Zato se logično nameće pitanje da li je Ministarstvo spoljnih poslova Crne Gore bilo upoznato sa ovom „diplomatskom“ aktivnošću bivšeg šefa države i da li je ona na bilo koji način prijavljena ili koordinisana sa zvaničnim institucijama.

Ukoliko nije, postavlja se ozbiljan problem paralelne spoljne politike i privatne diplomatije čovjeka koji je na izborima izgubio povjerenje građana i formalnu vlast, ali očigledno ne i ambiciju da djeluje kao faktor regionalnih odnosa.

Javnost u Crnoj Gori, ali i u regionu, s pravom očekuje odgovore da li Milo Đukanović samostalno gradi političke kanale u Prištini, ko mu je za to dao legitimitet i da li zvanična Podgorica prećutno toleriše ili podržava ovakve istupe?

U suprotnom, ostaje utisak da bivši vladar Crne Gore i dalje pokušava da nastupa kao neformalni predstavnik države koju više ne vodi – i to bez ikakve demokratske ili institucionalne kontrole.