Predsjednik Nove srpske demokratije Andrija Mandić i predsjednik Prave Crne Gore Marko Milačić, uz saglasnost nadležnih stranačkih organa, donijeli su odluku o ujedinjenju Prave Crne Gore i Nove srpske demokratije – u Novu srpsku demokratiju.

Kako je saopšteno, riječ je o „velikom i značajnom danu“, a Mandić je naglasio da politička porodica NSD-a ovim potezom postaje „veća, snažnija i sadržajnija“. Po njegovim riječima, saradnja sa Markom Milačićem i ljudima iz Prave Crne Gore traje godinama, od borbe protiv nepravde, kriminala i diskriminacije, do zajedničkih šetnji ulicama Crne Gore u ime „slobode, istine i dostojanstva“.

Posebno je istakao da u redove NSD-a dolazi „ekipa na čelu sa Markom Milačićem“, koja će, kako je rekao, donijeti novu energiju i snagu.

Međutim, ono što je javnosti posebno zapalo za oko nije samo ujedinjenje, već i brzina kojom je Milačić nagrađen. Naime, Andrija Mandić je saopštio da će Marko Milačić u narednom periodu biti njegov stranački savjetnik za Evropsku uniju i međunarodne odnose, kao i šef Kancelarije NSD-a za „EU i međunarodne odnose“.

Drugim riječima – funkcija, kancelarija, titula. A uz to, naravno, i plata. Još jedna.

Podsjetimo, Aloonline je već pisao o tome da se Marko Milačić „uhljebio“, a sada je ta priča dobila i nastavak. Familija Milačić, čini se, može biti zadovoljna: Marko u stranačkoj kancelariji, supruga Žana već zaposlena u Skupštini Crne Gore. Porodični budžet stabilan, ideologija fleksibilna.

Sam Milačić je odluku o ujedinjenju opisao kao rezultat „hladne glave i čvrstog razuma“, tvrdeći da se nije radilo o odluci preko noći, već o „malom koraku za srpsku političku scenu, a velikom i strateškom za budućnost srpskog naroda u Crnoj Gori“.

Govorio je o sinergiji, slozi, zrelosti, odsustvu sujeta i ličnih ambicija, kao i o istorijskoj nužnosti objedinjavanja srpskog biračkog tijela. Posebno je pohvalio političku postojanost Andrije Mandića i Nove srpske demokratije.

U novoj ulozi, Milačić je objasnio da evropska politika mora biti „most između tradicionalnog identiteta i modernih okolnosti“, naglašavajući da ne želi da bira između srpskog identiteta i Evropske unije, već da ih spoji u skladnu sintezu.

Govorio je i o očuvanju srpskog jezika, kulture, vjere i identiteta, te o „dostojanstvenoj i vjerodostojnoj evropskoj perspektivi Crne Gore“, uz zaključak da ta dva puta nisu suprotstavljena.

Posebnu pažnju, kako je najavio, posvetiće međunarodnim odnosima, izgradnji mostova prijateljstva i partnerstava, kao i pozicioniranju NSD-a na međunarodnoj sceni.

Mandić je, sa svoje strane, poručio da Nova srpska demokratija otvorenih ruku dočekuje članove Prave Crne Gore, naglašavajući da u NSD-u nisu samo politički istomišljenici, već „saborci i velika porodica“, te da će zajedno nastaviti borbu za prava srpskog naroda i poštovanje prava svih građana Crne Gore.

Milačić se zahvalio članovima i simpatizerima Prave Crne Gore koji su, kako je rekao, s njim dijelili „teret turbulentnih političkih vremena“, kao i članovima Nove srpske demokratije sa kojima od sada dijeli „potpuno jedinstvo“.

I ono što Milačić nije pomenuo jeste da je značajan broj članova i funkcionera Prave Crne Gore napustio tu partiju još prije ovog ujedinjenja sa Novom. Stranka koju je vodio godinama već je bila kadrovski i politički ispražnjena, a ujedinjenje je, za mnoge, došlo kao logičan epilog jednog procesa osipanja.

Takođe, javnost nije zaboravila ni raniju fazu političke karijere Marka Milačića, kada je sa Bobanom Batrićevićem imao zajedničke „radove“ i istupe, ogrnut crnogorskom zastavom, kao deklarativni Crnogorac. Srbin je, podsjetimo, postao naknadno – onog momenta kada mu je pokojni mitropolit Amfilohije stavio krst, nakon čega je identitet doživio naglu i praktičnu transformaciju.

Na kraju, ako u svemu ovome ima ičega pozitivnog, onda je to činjenica da Marko Milačić više neće biti lider bilo kakve samostalne partije. U njegovom slučaju, ta liderska pozicija je godinama značila ništa drugo do – zavođenje Srba u Goleš planinu.

Sada je bar jasno: funkcija je obezbijeđena, partija je utuljena, a politička avantura jednog vječito prilagodljivog lidera konačno je privedena kraju.