Crnogorski reditelj i samoproglašeni „revolucionar“, Danilo Marunović, ponovo se javio – ovoga puta sa misijom da podigne narod na „građansku neposlušnost“. U najnovijoj kolumni za portal Analitika, ovaj režiser koji više vremena provodi na ulici nego u pozorištu, poziva građane da se suprotstave „diktaturi“ i „namještenim institucijama“. Kakvoj diktaturi, pitamo se, u državi koja je tek počela da hapsi one koji su je godinama pljačkali?

Od „Boćara“ do bojnih pokliča


Nakon što mu je propao ulični performans ispred podgoričkog Kluba boćara – gdje je sa par saboraca histerično vikao na gradonačelnika Sašu Mujovića – Marunović sada iz fotelje poziva na novu „borbu“. Ukoliko mu je cilj da opet bude „junak ulice“, ovoga puta možda neće imati publiku, jer narod više ne pada na glumačke trikove ni na šuplju patetiku.

Ovaj isti Marunović, podsjetimo, postao je regionalno poznat tek kada mu je Srbija zabranila ulazak – ne zato što je reditelj, već zato što je aktivista koji se otvoreno miješao u unutrašnja pitanja susjedne države i to sa dozom psihoaktivnih supstanci u organizmu.

„Majdan“, „demokratski nemiri“ i druge halucinacije


U svom najnovijem tekstu, režiser sa političkim ambicijama i poetikom uličnog agitatora piše:

„Institucionalna borba postala je smješna... Zašto bi zapad podržao Majdan u Ukrajini, a ne u Crnoj Gori?“

Takve riječi, u trenutku kada Specijalno državno tužilaštvo privodi ljude povezane sa „dubokom državom“ i pranjem novca, zvuče kao poziv u zaštitu starih šefova.

Šta bi, dakle, Marunović da vidi u Podgorici? Zapaljene ulice, razbijene institucije i barikade kao u Kijevu? Ili mu je prosto dosadno, pa mašta o novom filmu u kojem će ponovo igrati glavnu ulogu – onu žrtve „diktature“?

Kad ponestane scenarija – ostane kokainska inspiracija


U svojim kolumnama Marunović sve češće gubi nit između stvarnosti i fikcije. Njegov „No pasaran“ više zvuči kao poklič očajnika koji se probudio iz grant-revolucije i shvatio da mu niko više ne aplaudira.

Dok država prvi put ozbiljno istražuje pranje novca, zloupotrebe i korupciju – on bi da sve to zaustavi pozorišnim patosom i revolucionarnim pafosom.

„Revolucionar na kokainu“ i dalje mašta o svojoj velikoj pobjedi, ali Crna Gora više nije pozornica za njegove eksperimente. Ovo više nije zemlja duboke države, nego zemlja koja se konačno čisti od njegovih mecena.

Ako mu se ratuje, neka napiše scenario – ali neka ga barem ovoga puta proda nekome ko će ga stvarno čitati.