Vlada Crne Gore je na telefonskoj sjednici 26. decembra usvojila Informaciju o podršci vjerskim obrazovnim ustanovama, kojom se predviđa da država u narednih pet godina izdvoji po 800.000 eura za dvije srednje vjerske škole u Podgorici – Medresu „Mehmed Fatih“ i Gimnaziju „Sveti Sava“.

Na papiru ravnopravnost ali u stvarnosti – klasičan primjer administrativne nepravde i prikrivene diskriminacije.

Prema usvojenoj odluci, država je potpuno izjednačila finansijsku podršku obrazovnoj ustanovi Islamske zajednice i školi koja djeluje u okviru Srpske pravoslavne crkve, iako je riječ o vjerskim zajednicama koje su neuporedive po broju vjernika, istorijskoj ulozi i stvarnom društvenom opterećenju.

Brojke koje vlast uporno ignoriše

U Crnoj Gori više od 70 odsto stanovništva pripada pravoslavnoj vjeri, a ogromna većina tih vjernika vezana je upravo za Srpsku pravoslavnu crkvu. Sa druge strane, islamskih vjernika je oko 20 odsto. Uprkos toj elementarnoj činjenici, izvršna vlast se odlučuje za mehaničko izjednačavanje.

Takav pristup ne samo da je nelogičan, već je i štetan, jer proizvodi lažnu sliku ravnopravnosti dok se u praksi zanemaruje realno stanje na terenu.

Ko nosi veći teret – dobija isto

U dokumentima objavljenim na sajtu Vlade navodi se da je Medresa „Mehmed Fatih“ tražila sredstva za redovno funkcionisanje škole, isplatu zarada zaposlenima, izvođenje nastave i unapređenje uslova boravka učenika.

Istovremeno, i Gimnazija „Sveti Sava“ se obratila Ministarstvu pravde sa zahtjevom za podršku, uz obrazloženje da nudi opšte obrazovanje, da je školske 2025/2026. godine upisala dva odjeljenja treće generacije učenika, te da su radovi na izgradnji školskog objekta u toku.

Međutim, ono što Vlada svjesno prećutkuje jeste činjenica da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori održava daleko veći broj obrazovnih, vjerskih i kulturnih objekata, da brine o znatno većem broju vjernika i da snosi nesrazmjerno veći društveni i materijalni teret.

U takvim okolnostima, davati „svima isto“ ne znači biti pravedan – već diskriminisati većinu.

Ravnopravnost ili politička matematika?

Odluka Vlade više liči na političko balansiranje nego na ozbiljnu javnu politiku. Umjesto da se sredstva raspoređuju srazmjerno realnim potrebama, broju korisnika i društvenoj ulozi, izvršna vlast pribjegava formuli „svima jednako“, kako bi se izbjegla politička odgovornost.

Takav pristup možda zadovoljava formu, ali suštinski potkopava povjerenje i produbljuje osjećaj nepravde kod najbrojnije vjerske zajednice u državi.

Ako država zaista želi ravnopravnost, onda ona ne može biti matematička, već suštinska. Sve drugo je – kako ova odluka jasno pokazuje – samo još jedan primjer politike koja se pravi slijepa pred činjenicama.