Nalog za uklanjanje spomenika Jusufu Čeliću stigao je sa velikim zakašnjenjem. Dobro je što je država konačno progledala, ali loše je što je morala da žmuri više od jedne decenije. Ako je spomenik postavljen suprotno Zakonu o spomen-obilježjima i bez ikakvih odobrenja, onda stvar ne smije da se završi samo bagerom i saopštenjem. Pitanje je jednostavno, kome će se, i kada, odrediti 30 dana pritvora zbog podizanja i održavanja ovog nezakonitog obilježja zlikovcu, i ko će odgovarati za institucionalno nečinjenje koje je trajalo godinama, dok je ruglo stajalo pored puta na zgražavanje normalnih građana Crne Gore?

Spomenik nije izniknuo preko noći. Neko ga je projektovao, finansirao, izlio, postavio i—najvažnije—neko je sve to tolerisao. Dok su se u drugim slučajevima institucije pokazivale „efikasnim“ kad treba da se reaguje na tvitove i statuse, ovde smo imali deset godina pravnog i moralnog muka. To nije propust jednog činovnika, nego lanca odgovornosti, od opštinskih službi u Gusinju (urbanizam, komunalna inspekcija), preko inspekcija i uprava na državnom nivou, pa do policije i tužilaštva. Svako ko je u tom lancu imao obavezu da postupi, a nije postupio, nosi dio krivice.

Pitanja na koja mora da se odgovori:



  1. Ko je investitor i nalogodavac? Imena, računi, dozvole koje ne postoje, ugovori—sve to mora da bude javno.

  2. Ko je izvođač radova i ko je održavao spomenik? Fizička lica i pravna lica moraju biti identifikovana i procesuirana.

  3. Ko je u institucijama radio na predmetu? Kome je podnijeta prijava, ko je primio dopise, ko je odlagao postupanje? Datumi, brojevi predmeta i službene belješke su provjera istine.

  4. Zašto tužilaštvo nije ranije reagovalo? Ako zakon poznaje mjeru pritvora do 30 dana kada postoji opasnost da osumnjičeni ponovi djelo, utiče na svjedoke ili pobjegne, zašto se ta mjera ne bi primijenila na one koji su nezakonito podigli i godinama održavali ovo obilježje?


Jusuf Čelić nije „kontroverzna ličnost“, nego komandir kvazivojne formacije povezane sa okupatorom, koje istorijski izvori dovode u vezu sa zločinima nad pravoslavnim stanovništvom. Država koja poštuje žrtve ne raspravlja da li ovo smije da stoji, ona ne dozvoljava da stoji ni dan. Svaki sat odlaganja šalje poruku relativizacije istorije i prezira prema stradalnicima.

Ministarstvo kulture je sada jasno reklo, nema izuzetaka, nema selektivne primjene. Odlično. Ali te riječi tek treba da se pretvore u primjerenu kaznenu praksu:


  • Prekršajni postupci protiv odgovornih lica u opštini i svih koji su zanemarili službenu dužnost.

  • Krivični postupci ako se utvrdi da postoji element krivične odgovornosti (npr. nesavjestan rad u službi, zloupotreba položaja, pomaganje u izvršenju protivpravnog djela).

  • Pritvor do 30 dana za nalogodavce i ključne izvršioce ako postoji opasnost od uticaja na svjedoke, uništavanja dokaza ili ponavljanja djela kroz nove pokušaje „rehabilitacije“ okupacionih sluga.


Građani su 12 godina gledali spomenik koji im vrijeđa pamćenje i dostojanstvo. Sada imaju pravo da vide imenom i prezimenom ko je to uradio i ko je to omogućio. Dovoljno je bilo eufemizama, „nadležnih službi“ i „postupaka u toku“. Nego, transparentnost kao prvi korak ka pravdi.

Isto društvo koje podiže dignitet žrtvama i obara nezakonita obilježja, mora takođe da stane na kraj licemerju, ne može jedne spomenike zabranjivati, druge tolerisati, a treće slaviti, zavisno od dnevnopolitičke koristi. Ili ćemo imati jasne kriterijume za sve, ili ćemo nastaviti da tonemo u blato dvostrukih aršina.

I da se rayumijemo, uklanjanje spomenika Jusufu je tek prva faza. Druga, važnija, jeste odgovornost. Zato je pravo pitanje danas, ko će dobiti 30 dana pritvora zbog podizanja nezakonitog spomenika i ko će konačno odgovarati za dvanaestogodi[nje institucionalno nečinjenje?

Kad na to dobijemo jasne odgovore, sa imenima, predmetima i presudama, tek onda ćemo moći da kažemo da država nije kapitulirala pred bezakonjem i revizionizmom. Do tada, svaki dan bez odgovornosti je nova uvreda žrtvama i novi pečat srama na institucijama.