Prisustvo Bokeljske mornarice na jučerašnjoj vojnoj paradi u Zagrebu, kojom je obeležena 30. godišnjica hrvatske zločinačke operacije „Oluja“, pokušava da se sakrije u javnosti Crne Gore. Na paradi, organizovanoj u čast vojno-policijske akcije tokom koje je protjerano više od 250.000 Srba sa područja Krajine, u svečanom stroju našla se i grupa muškaraca u tradicionalnim uniformama Bokeljske mornarice.

Na društvenim mrežama pojavio se video i fotografije koje prikazuju učesnike u prepoznatljivoj nošnji, a u opisu jedne od objava stoji i da se na čelu pnalazio admiral Mirko Vičević, što upućuje na formalno organizovano učešće ove grupe. U pomenutoj objavi, koju je na Fejsbuku podelio Dragan Šepelj, doslovno se kaže: „Po prvi put među njima… pojavila se i povelika postrojba Bokeljske mornarice... konačno neko iz moje Boke da se otrgne od litijanera. Bravo, Mirko, pazi metak!“

Posebnu kontroverzu izaziva činjenica da je Bokeljska mornarica odlukom Skupštine Crne Gore nedavno proglašena nematerijalnim kulturnim dobrom, institucionalno i finansijski zaštićenim od strane države. To je objavio poslanik Tonči Janović, koji je i sam učestvovao u inicijativi za donošenje tog zakona, istakavši da „značaj Bokeljske mornarice odavno prevazilazi granice naše najlepše (države)“. Inače ovaj političar iz redova Pokreta Evropa sad, rođeni je brat direktora Agencije za nacionalnu bezbednost Crne Gore, Ivice Janovića.

Istovremeno, Bokeljska mornarica je već godinama registrovana kao nevladina organizacija od posebnog značaja, dok je u Kotoru, odlukom predsednika Opštine Vladimira Jokića, jedan od njenih istaknutih promotera – upravo Dragan Šepelj – imenovan za predsednika Odbora direktora u zajedničkom postrojenju za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV Kotor-Tivat), čiji su suvlasnici opštine Kotor i Tivat sa po 50%.

Ovo sada otvara niz pitanja ko je odobrio učešće Bokeljske mornarice na paradi u čast „Oluje“? Da li je država Crna Gora, svjesno ili nesvjesno, preko svoje kulturne baštine simbolički dala legitimitet jednoj od najtragičnijih epizoda u istoriji srpskog naroda? Da li je lokalno rukovodstvo u Kotoru i Tivtu upoznato sa ovim aktivnostima i da li podržavaju angažman koji ima očigledno političke, a ne kulturne motive?

Uzevši u obzir i nedavnu zakonsku zaštitu Bokeljske mornarice kao kulturnog dobra, postavlja se i pitanje – da li će država Crna Gora sankcionisati ili barem preispitati status organizacije koja svoju tradiciju koristi u kontekstu koji otvoreno vređa jedan deo njenih građana i istorisku istinu o stradanju Srba u Hrvatskoj?

Prisustvo Bokeljske mornarice na proslavi „Oluje“ u Zagrebu ozbiljno je državno i društveno pitanje koje zahtjeva odgovor nadležnih institucija.