Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, kada je u slovenačkim gudurama, mučeničkom smrću, zvjerski pobijeno nekoliko desetina hiljada Srba, ne u danu, već danima, nedeljama i mjesecima. Uprkos svojoj grandioznoj pjesničkoj veličini, tu srpsku tragediju u Sloveniji 1945.godine i taj komunistički zločin teško da bi mogle opisati deset Desanki Maksimović. I dok su Njemci svoj zločin ispisali kuršumima, partizani su genocidni potpis stavili maljevima, žicama,noževima i bajonetima.

Spletom okolnosti, kao poslanik u Skupštini Crne Gore, polovinom maja 2011.g. , kao član parlamentarne delegacije Skupštine CG, boravio sam nedelju dana u posjeti Sloveniji. Pored naše, tu su bile prisutne i delegacije zemalja jugoistočne Evrope. Pored susreta sa slovenačkim kolegama, imali smo i razne radionice i seminare o zakonodavstvu i ljudskim pravima u EU. Četvrtog dana posjete bili smo na prijemu kod predsjednika Slovenije Danila Tirka, koji je obilazio sve delegacije u sali za prijem i sa svakom posebno obavio desetominutni kurtoazni razgovor. Kada je završio razgovor sa nama iz CG,smogao sam snage da mu postavim jedno pitanje. Vrlo ljubazno je pristao i ja sam ga, priznaću pomalo zbunjen njegovom neposrednošću, upitao da li mogu posjetiti neku od masovnih grobnica ubijenih vojnika JVO, među kojima su i moji đedovi, odnosno očevi mojih roditelja. Umjesto suvoparnog odgovora, slovenački predsednik je počeo da mi priča svoja stravična saznanja o tim partizanskim zverstvima. Rekao mi je da je tada, od sredine maja do sredine juna, na teritoriji Slovenije, ubijeno oko 150.000 ljudi i da su masovne grobnice raspoređene po čitavoj teritoriji ove države. Mnogo sela je trajno iseljeno, jer se seljacima u vodi pojavljivala krv. Na žalost, rekao mi je tada, nije moguće naći grobnicu u kojoj su moji đedovi, jer ni jedna nije jednonacionalna. Pouzdano zna da su jednonacionalni bili ubijeni i ubice, odnosno da su Srbi ubijali Srbe, Hrvati Hrvate, a Slovenci Slovence. Ubice su bile monstruozne i surove i po tome su se posebno isticali Slovenci, koji su cijelu jedinicu svojih sunarodnika svezali u žice i pustili ih da umru od gladi i žeđi. Na kraju razgovora, gospodin, ali zaista pravi gospodin sa manirima, Danilo Tirk mi reče da ja, kao slobodan građanin, u slobodnoj državi, mogu slobodno da odem gdje god poželim, ali da mi on preporučuje Kamničku Bistricu, kao najbližu masovnu grobnicu i da se obratim njegovom uredu da mi da vozača, koji će me odvesti i vratiti sa odredišta. Ovaj razgovor je izazvao čudne reakcije u našoj delegaciji. Gotovo svi na pomen četnika se udaljiše od mene kao da sam šugav,pored mene osta samo kolega Damnjanović. Među prisutnima su bili i ambasador Crne Gore u Sloveniji Vujović i konzul Vojislav Kovač, čija su lica pokazivala da im je bilo neprijatno slušati ovaj moj i predsednikov razgovor. Tu neprijatnu tišinu je prekinuo konzul Kovač, koji me je zamolio da se ne obraćam predsedničkom uredu, već da će mi on dati svojega vozača, koji će me odvesti u Kamničku Bistricu i vratiti me nazad. Reče mi da će zamoliti sveštenika naše Crkve da pođe sa mnom i održi opelo na mjestu masovnog pogubljenja. Pošto je to bila kompletno diplomatska postava DPS –a, postavio sam potpitanje na koju crkvu misli uvaženi konzul. Dobih odgovor da naravno misli na SPC i na paroha ljubljanskog, oca Perana Boškovića. Dogovorismo da to bude pretposlednjeg dana naše posete, tačno u podne.

Pod utiskom jezive priče slovenačkog predsednika, zamišljao sam slike užasa u kojima je skončalo najmanje 15.000 Srba iz Crne Gore, među kojima su i moji đedovi Novica Živković i Mijajlo Brakočević. Svanuo je i taj petak, tačno po dogovoru, kolima konzula Kovača smo se dovezli pred Crkvu svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani, gdje nas je dočekao otac Peran Bošković. Uzeo sam svijeće i sve što je potrebno za parastos, a naš sveštenik me je zamolio da idemo njegovim kolima, da neko iz CG ne zamjeri ,,dobrom i bogougodnom gospodinu Kovaču“. Pristadoh, krenusmo samo nas dvojica i posle sat ipo vožnje stigosmo na to mjesto strave i užasa. Tu nema nikakvog drveća, samo ogromna površina pod korovom, iz koje, na sredini, viri krst na kojem piše UBIJENI VOJNICI KRALJEVE VOJSKE JUGOSLAVIJE. Paroh Bošković održa opelo nad ovom kosturnicom užasa i spomenu moje đedove Novicu i Mijajla, rođake Bogdana i Bogosava, kuma Milička Šarića i sve nesrećnike iz Šekulara, koje su mučki i na pravdi Boga ubili partizanski i Titovi zlotvori.

[caption id="attachment_133848" align="alignnone" width="510"] Foto: IN4S[/caption]

Ali, zaklela se zemlja raju … ?Tri godine posle toga saznadoh da poznati crnogorski novinar i publicista Dragan Radević ima promociju knjige ,,Bratoubilački rat u Crnoj Gori “, koji je uspio da se ,,dokopa“ tajnih dokumenata UDBE i spiskova ubijenih Srba iz Crne Gore, koji su sačinili dv Titovi zlotvori, generali Vukanović, Lekić, Burić i Dragović. Odem na promociju, uzmem knjigu i u njoj nađem ime moga đeda Novice Živkovića, koji je 16.maja 1945.godine, sa svojim rođacima Labudom, Lazarom i Svetozarom Labudovićem i komšijama Vojinom i Vujadinom Ivanovićem, zverski skončao baš na mjestu gdje sam bio sa sveštenikom Boškovićem.

[caption id="attachment_133851" align="alignnone" width="510"] Foto: IN4S[/caption]

Bože, da li da te kudim ili da te hvalim ? Pa ja sam bio na tom stratištu, bio sam na đedovom grobu,gledao tu jezivu zakorovljenu površinu. Neka Božija ruka me je vukla ka tom mjestu jeze i strahote. Vukle su me suze mojih Šekularki, udovica i sestara ubijenih i riječi koje i posle toliko godina odzvanjaju u mojim ušima : ,,Da mi bi da mu nađem grob, ka da bi živ došao“. Bog je jedini svedok mog ,,susreta“ sa mojim đedovima Novicom i Mijajlom, kao i sa svim šekularskim velikomučenicima. Samo on zna razdaljinu između mog čežnjivog pogleda suznih očiju i njihovih, šibljem prekrivenih, kostiju. Zato, u gore istaknutoj Hamletovskoj dilemi da li da Njega kudim ili hvalim, učiniću ono što i svaki Hrišćanin, Pravoslavac i verujući Srbin, a to je da hvalim Boga za tu posetu Sloveniji. Hvalim Boga što je moje korake usmerio baš tamo. Razmere komunističkog zločina u Sloveniji su takve (a potvrdio ih je i predsjednik Tirk) da je ogromna verovatnoća da ćete svakim silaskom sa staza i puteljaka zgaziti kosti ove mnogostradalne bezgrobne vojske. Najbolnije od svega je činjenica da ni žrtve ni njihovi potomci nisu dočekali da se obelodane kompletna dokumenta o ovom jezivom zločinu. Dželat Tito i njegovi egzekutori se slave, imaju spomenike, ulice,trgove, kulturne institucije… Titu spomenik u centru Podgorice, Novici i njegovoj preklanoj braći zajednički samrtni ropac u bespućima Karavanki. Od zemaljske pravde ni traga ni glasa, ostaje nam da vjerujemo u Božansku pravdu, da će ona, kad tad, stići sve one koji su u crno zavili i trajno osakatili srpski narod Crne Gore. Ništa bolju sudbinu ne mogu očekivati ni učučad komunizma, odnosno oni koji su skrivali zločine poput masakra u Sloveniji i koji danas, po istoj matrici (doduše bez ubijanja), vrše sistematsko uništenje svega što ima predznak srpski u Crnoj Gori. Mir rasutim kostima neznanih junaka i znanih mučenika iz Slovenije, slava našim neprežaljenim, a preklanim očevima i đedovima !

P.S. Kad god upalim svijeće za pokoj duše mojih đedova, upalim i za zdravlje dobrih ljudi Danila Tirka, Vojislava Kovača i Perana Boškovića. Hvala je riječ sa premalo slova za ono što su učinili za mene i moju iskonsku potrebu da saznam gdje počivaju kosti mojih đedova i ostalih nesrećnika iz Šekulara i cijele Crne Gore.

;t=3s&ab_channel=AloOnlineME