Poslije Prvog svjetskog rata u Beranama je bilo svega nekoliko zanatskih, trgovačkih i ugostiteljskih objekata.

Prve dvije decenije poslije Drugog svjetskog rata karakteriše period obnove. Savremenim evropskim tokovima Ivangrad se priključio od 1959. godine.

Međutim, zamajcem u beranskoj privredni se smatrao dan kada je počela sa radom Fabrika celuloze i papira, za čije pokretanje je opredeljujući uslov bilo šumsko bogastvo.

Fabrika celuloze i papira bila je najvažniji industrijski objekat u republici. Radom fabrike u Ivangradu je povećan transport, proizvodnja u drvnoj industriji, trgovina i uopšte privreda.

U napuštenim objektima bivše fabrike celuloze i papira u Beranama ostale su uskladištene značajne količine opasnih hemijskih supstanci koje su nekada korišćene u procesu proizvodnje. Ove hemikalije su neobezbijeđene i nalaze se nadohvat lopova koji skoro svakodnevno obilaze krug fabrike.


Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, fabrika celuloze i papira bila je prva žrtva antibirokratske revolucije.




Među privrednim kolektivima na sjeveru Crne Gore koji su u tranzicionim procesima doživjeli neslavan kraj ubraja se i beranska Fabrika celuloze i papira, osnovana šezdesetih godina prošlog vijeka. I pored brojnih najava o oživljavanju proizvodnje, njeni pogoni se tri decenije nalaze u stanju mirovanja, dok je fabrička imovina, čija se vrijednost mjerila desetinama miliona eura, prepuštena konstantnom propadanju.



Nekada radilo dvije hiljade radnika

Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi sa manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.

Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je u kampanji za parlamentarne izbore 1997. godine otvoren papirni blok i zaposleno oko dvjesta radnika.

I ova fabrika je polovinom 2004. otišla u klasični stečaj i tada je knjigovodstveno vrijedna imovina od dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću „Tigoimpeks“ za nepunih milion.