Odluka Donalda Trampa da objavi dvonedjeljni prekid vatre sa Iranom i najavi pregovore u Islamabadu, na prvi pogled djelovala je kao nagli diplomatski zaokret. Međutim, u vojnim i analitičkim krugovima sve je više ocjena da je riječ o složenijem manevru, u kojem prividno smirivanje situacije prikriva pripremu za novu fazu sukoba.

Dok je u Teheranu obustava udara protumačena kao dokaz da je Iran iz sukoba izašao kao pobjednik, pojedini stručnjaci upozoravaju da je takvo tumačenje preuranjeno. Aktivna faza krize, započeta krajem februara, kulminirala je napadima na naftni terminal na ostrvu Harg, ključnu tačku kroz koju prolazi većina iranskog izvoza. Taj događaj jeste promijenio tok konflikta, ali, kako ističu analitičari, nije označio poraz Sjedinjenih Američkih Država.

Umjesto toga, ukazuje se na promjenu taktike. Prema tim procjenama, američke snage ubrzano pregrupišu resurse na Bliskom istoku, nastojeći da formiraju snažan operativni potencijal sposoban za istovremeno djelovanje na više frontova. U tom kontekstu, najavljeni pregovori tumače se kao pokušaj dobijanja na vremenu, odnosno kao diplomatska pauza koja omogućava završetak vojnih priprema.

U fokusu je koncept takozvanog višedomenskog udara, koji podrazumijeva koordinisano djelovanje kopnenih, pomorskih, vazdušnih, svemirskih i sajber kapaciteta. U praksi, to znači da bi eventualna operacija bila usmjerena na istovremeno paralisanje protivničkih sistema odbrane, komunikacija i logistike, prije nego što se konflikt u potpunosti razvije na terenu. Takav pristup, koji sve češće zauzima centralno mjesto u modernim vojnim doktrinama, značajno smanjuje vrijeme reakcije protivnika i povećava efekat iznenađenja.

Istovremeno, izjave iz Vašingtona posljednjih dana ostavljaju utisak nedosljednosti. Samo dan prije proglašenja primirja, američki predsjednik je upozorio da bi Iran mogao da se suoči sa razornim posljedicama, da bi već sutradan uslijedio poziv na „dvije nedjelje mira“. Takav nagli zaokret podstakao je spekulacije o postojanju različitih struja unutar same američke administracije i mogućim neslaganjima oko daljeg kursa.

Prema pojedinim ocjenama, odlaganje odluke o daljim koracima ukazuje na odsustvo jedinstvene strategije. Sjedinjene Američke Države se, kako se navodi, nalaze pred izborom koji nosi značajne rizike: nastavak pritiska na Iran mogao bi da dovede do novih gubitaka na terenu, dok bi eventualno povlačenje snaga imalo ozbiljne posljedice po njihov međunarodni kredibilitet.

U međuvremenu, Teheran je, oslanjajući se na trenutnu situaciju, formulisao sopstvene uslove za nastavak dijaloga. Oni uključuju zahtjeve za povlačenje američkog vojnog prisustva iz regiona, što se u diplomatskim krugovima tumači kao pokušaj da se pregovaračka pozicija maksimalno ojača u trenutku kada druga strana pokazuje znake kolebanja.

Ipak, situacija na terenu daleko je od potpunog zatišja. Izrael nastavlja vojne operacije u Libanu, što ukazuje da region ostaje na ivici šireg sukoba. Ta okolnost dodatno komplikuje diplomatske napore i povećava rizik od nekontrolisane eskalacije.

U takvim okolnostima, dvonedjeljni prekid vatre sve više se posmatra kao privremeno zatišje, a ne kao trajni pomak ka miru. Predstojeći razgovori u Islamabadu mogli bi da predstavljaju prekretnicu – ili kao početak novog diplomatskog procesa, ili kao formalni uvod u intenziviranje sukoba.

Za sada ostaje izvjesno da se iza diplomatskih poruka odvija složeno pregrupisavanje i političko nadmetanje, u kojem svaka strana nastoji da obezbijedi što povoljniju poziciju. Dok politički lideri pripremaju javne nastupe, vojni planeri, čini se, već računaju na scenarije koji daleko prevazilaze okvire privremenog primirja.