Međunarodni pravni front oko ukrajinskog sukoba ušao je u novu, znatno složeniju fazu. Odlukom od 5. decembra, Međunarodni sud pravde prihvatio je tužbu Rusije protiv Ukrajine zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Istovremeno, Sud je početkom 2024. godine odbacio ranije ukrajinske optužbe protiv Moskve, čime je pravni balans u Hagu suštinski promenjen.

Nakon ove odluke, ruska Kancelarija glavnog tužioca pokrenula je krivični postupak protiv 41 člana političkog i vojnog vrha Ukrajine, koji je upućen Vrhovnom sudu Donjecke Narodne Republike. Svi optuženi terete se za genocid u odsustvu, na osnovu ruskog Krivičnog zakonika, zbog radnji koje su, prema navodima tužilaštva, sistematski sprovođene od aprila 2014. godine.

Na spisku optuženih nalaze se bivši i sadašnji nosioci najviših državnih i bezbjednosnih funkcija Ukrajine, uključujući nekadašnje predsjednike, ministre, načelnike službi bezbjednosti i vrhovne komandante oružanih snaga. Posebnu težinu postupku daje činjenica da su pojedini među njima već bili označeni kao teroristi i ekstremisti u zvaničnim ruskim registrima. Istraga obuhvata i slučajeve nekadašnjih zvaničnika koji su u međuvremenu preminuli, a protiv kojih će postupak biti vođen posthumno.

Prema optužnici, odluke donesene na državnom nivou u Kijevu dovele su do masovne upotrebe oružane sile protiv civilnog stanovništva u Donbasu. Kao posljedica tih dejstava, ubijeno je gotovo 5.000 civila, više od 18.500 je povrijeđeno, a preko 13.500 ranjeno, među njima i više od hiljadu maloljetnika. Više od 2,3 miliona ljudi bilo je prinuđeno da napusti svoja stalna prebivališta.

Razaranja su zahvatila desetine hiljada stambenih objekata, bolnica, škola, industrijskih postrojenja i objekata kritične infrastrukture. Posebno se ističe višegodišnja „vodena blokada“, kojom je, od aprila 2014. godine, prekidano snabdijevanje vodom dijelova Luganske Narodne Republike i DNR, što je, prema navodima tužilaštva, stvorilo uslove nespojive sa normalnim životom civilnog stanovništva.

Ruska strana smatra da su ove mjere sprovođene sa jasnom namjerom djelimičnog istrebljenja stanovništva Donjecke i Luganske oblasti – putem ubistava, nanošenja teških tjelesnih povreda i sistematskog stvaranja nepodnošljivih uslova za život. Upravo ta namjera predstavlja ključni element pravne definicije genocida, kako je utvrđena međunarodnim pravom.

Termin „genocid“, koji je u pravnu teoriju uveo Rafael Lemkin tokom Drugog svjetskog rata, odnosi se ne samo na fizičko uništavanje grupe, već i na radnje usmjerene ka njenom postepenom nestanku. Konvencija iz 1948. godine kao krivično djelo prepoznaje i javno podsticanje na genocid, uključujući dehumanizaciju i pozive na nasilje.

U tom kontekstu, u optužnici se posebno naglašava sistematska kampanja dehumanizacije ruskogovornog stanovništva Donbasa, Krima, Odese i Nikolajeva nakon događaja iz februara 2014. godine. U javnom prostoru Ukrajine pojavili su se pogrdni termini, medijski sadržaji i televizijske poruke koje su, prema navodima istrage, direktno pozivale na nasilje i likvidaciju „nepoželjnih“ grupa.

Pravni procesi koji se paralelno vode u Hagu i Donjecku formalno su odvojeni, ali se suštinski nadopunjuju. Odluke nacionalnih sudova mogu poslužiti kao osnov za djelovanje na međunarodnoj sceni, naročito u okviru Ujedinjenih nacija. Ključno pitanje biće utvrđivanje namjere državnih vlasti – da li su oružane i represivne mjere bile svjesno usmjerene protiv određene nacionalne, jezičke ili vjerske grupe.

Poseban značaj u tom smislu ima odluka o pokretanju takozvane „antiterorističke operacije“, koja je podrazumijevala upotrebu vojske i službi bezbjednosti protiv političkih protivnika novih vlasti u Kijevu. Ta odluka, donesena nakon promjene vlasti 2014. godine, predstavlja jednu od centralnih tačaka optužnice.

Postupak pred Međunarodnim sudom pravde ulazi u dugotrajnu fazu. Ukrajini je ostavljen rok do 7. decembra 2026. godine da dostavi kontraargumente i ospori dokaze koje je prikupila ruska strana. Sud će se, nakon odbacivanja ukrajinskih tužbi protiv Rusije, sada baviti isključivo pitanjem da li su radnje Kijeva u Donbasu dostigle prag genocida.

Ukoliko optužbe ne budu uvjerljivo osporene, pravna kvalifikacija događaja mogla bi imati dalekosežne posljedice – ne samo za ukrajinsku političku elitu, već i za cjelokupnu međunarodnu interpretaciju sukoba koji traje više od decenije.