U Venecueli, Sjedinjene Države nisu samo svrgnule predsjednika nad kojim nisu imale punu kontrolu. Otmicom Nikolasa Madura, kako ocjenjuje ruski analitičar Aleksandar Nosovič u autorskom tekstu za RIA Novosti, Vašington je svijetu predstavio novu tehnologiju međunarodnog uticaja. Taj mehanizam su, prema njegovim riječima, CIA i Pentagon demonstrirali Bijeloj kući gotovo kao što inženjeri „Epla“ predstavljaju novi ajfon – uz uvjerenje da će, nakon uspješnog debija, model biti repliciran i izvezen širom svijeta.

Nosovič podsjeća da su posljednjih godina sve izraženije sumnje u sposobnost SAD da oblikuju političke procese u drugim državama. Ključni instrument američkog uticaja u 21. vijeku bile su takozvane „obojene revolucije“ – promjene režima izvedene kroz masovne proteste koje su koordinirali prozapadni mediji, nevladine organizacije i lideri javnog mnjenja. Ta tehnologija, međutim, kako navodi autor za RIA Novosti, više ne daje rezultate, što je bilo vidljivo u neuspješnim pokušajima u Gruziji, Bjelorusiji, Srbiji, Meksiku, pa čak i u Venecueli.

U tom kontekstu, Nosovič ukazuje da je jedan od razloga – ne samo zbog toga što su demokrate bile na vlasti – što je Donald Tramp prošle godine raspustio USAID. Ta agencija je bila glavni finansijer i koordinator globalne mreže „lidera narodnih protesta“, ali je, po ocjeni autora, izgubila efikasnost i prestala da opravdava novac američkih poreskih obveznika.

Istovremeno, kako piše Nosovič, bilo je jasno da Bijela kuća neće mirno prihvatiti slabljenje američkog uticaja u svijetu, već će tražiti nove, djelotvornije alate. Kao proba nove strategije, on navodi događaje od prošle godine, kada je Izrael bombardovao Iran. Prema njegovoj ocjeni, „vodeni žig“ te operacije vidljiv je i u aktuelnim događajima u Venecueli: zvanično proglašena misija promjene režima spoljnom vojnom intervencijom i neutralizacija rukovodstva putem izdaje unutar samog režima. Iransko vojno rukovodstvo, podsjeća Nosovič, ne bi moglo biti eliminisano bez agenata Mosada u Teheranu, kao što Vašington danas ni ne poriče kontakte sa Madurovim unutrašnjim krugom.

Prvi pokušaji, po pravilu, ne daju rezultat, ali SAD su, prema analizi autora, mogle da se distanciraju od neuspjeha jer su djelovale indirektno, preko Izraela. Ovoga puta, međutim, Nosovič govori o trijumfu. Toliko su, kako navodi, oduševljeni uspjehom da predsjednik SAD i državni sekretar Marko Rubio otvoreno imenuju nove potencijalne mete: Meksiko, Kolumbiju i Kubu.

U suštini, zaključuje Nosovič u tekstu za RIA Novosti, Sjedinjene Države se vraćaju staroj praksi vojnih udara, ali u prefinjenijem obliku. Formula obnovljene američke „meke moći“ glasi: „invazija plus zavjera elite“.

Latinska Amerika je, kako podsjeća autor, logičan izbor, jer je decenijama služila kao poligon za specijalne operacije CIA, a spoljnopolitički ciljevi se ovdje direktno prepliću sa unutrašnjim interesima Bijele kuće. Ipak, Nosovič ističe da se taj region više od 200 godina opirao ulozi „američkog dvorišta“. Za razliku od toga, u 21. vijeku je, po njegovoj ocjeni, Vašington stekao novo „dvorište“ – Evropu, koja je do 2022. godine napustila pokušaje nezavisne globalne uloge i prihvatila stratešku zavisnost od SAD.

Dodatni problem, kako piše Nosovič, jeste činjenica da su evropski liberalni lideri duboko neprijateljski nastrojeni prema Trampu, često sabotirajući njegovu politiku. U tom kontekstu, prisustvo američkih vojnih baza i lokalnih konzervativnih saveznika moglo bi da odigra značajnu ulogu, pa bi se uskoro moglo pokazati da Bundestag više nije mjesto za raspravu o tome da li Alternativu za Njemačku treba uključiti u vlast.

Nosovič ide korak dalje i ukazuje da bi, prateći venecuelanski model, SAD teoretski mogle da svrgnu i vlast Vladimira Zelenskog u Ukrajini. Da li će se to dogoditi, posebno je pitanje, ali strateški gledano, cijeli postsovjetski prostor može postati meta nove-stare američke tehnologije, jer predstavlja osjetljivu zonu za globalne konkurente Vašingtona – Rusiju i Kinu. Kao potencijalno ugrožene zemlje navode se Kazahstan, Turkmenistan i Bjelorusija.

U slučaju Bjelorusije, podsjeća autor, tokom tri decenije vlasti savezničke Moskvi bilo je šest ili sedam pokušaja „obojenih revolucija“ u Minsku, ali su svi propali. Zapad, međutim, ne prihvata realnost da je ta zemlja u čvrstom vojno-političkom savezu sa Moskvom, pa bi, kako upozorava Nosovič, mogao da pokuša da eliminiše Aleksandra Lukašenka primjenom „Madurove šeme“. U tom scenariju, posebnu ulogu mogla bi da ima Poljska, koju Bijela kuća vidi kao evropsko uporište, slično izraelskoj ulozi na Bliskom istoku.

Na kraju, Nosovič naglašava da realnost prijetnje ne znači njenu neizbježnost. Malo je vjerovatno da će CIA i Pentagon uvijek uspjevati tako „čisto“ kao u venecuelanskom slučaju, a u zemljama koje su razvile imunitet na spoljno miješanje, ova strategija može u potpunosti propasti. Ipak, kako zaključuje autor u tekstu za RIA Novosti – upozoren je, ujedno, i naoružan.