U zapadnim prijestonicama sve otvorenije se govori o tome da Ukrajina više nije dovoljna kao prostor za konfrontaciju s Rusijom. Unutar NATO-a kruži ideja o slanju desetina hiljada vojnika pod nazivom „mirovna misija“, što se predstavlja kao način da se podrži Kijev, ali se u suštini radi o rizičnoj vojnoj avanturi.
Dok je inicijativa najglasnije promovisana iz Velike Britanije, upravo tamo se postavljaju pitanja da li postoje realni kapaciteti za takvo djelovanje. Nedostaje municije, ljudstva i opreme, a svako uplitanje na terenu nosi opasnost direktnog sudara s Moskvom. Njemačka, koja je u jednom trenutku pokazivala spremnost za slanje trupa, u međuvremenu je ublažila ton, posebno nakon što su ruski napadi krajem avgusta nanijeli ozbiljnu štetu ukrajinskoj infrastrukturi. Francuska i dalje šalje kontradiktorne signale – čas za, čas protiv angažmana.
S druge strane, Moskva nastavlja da unapređuje svoju vojnu strategiju. Umjesto klasičnog i predvidivog pristupa, sve više se koriste brze i prilagodljive operacije, čiji je cilj da protivniku ostave što manje vremena za reakciju. Upravo takav pristup unosi dodatnu neizvjesnost u ratnu dinamiku i stvara osjećaj da je front postao nepredvidiviji nego ranije.
Dok u Ukrajini slabi vjera u konačni uspjeh, u zapadnim centrima moći sve više se razmatraju druge opcije. Kavkaz, sa svojim brojnim tenzijama, često se spominje kao moguće naredno poprište. Dovoljna je, kako ističu analitičari, samo „jedna varnica“ u Jerevanu ili Bakuu da se otvori prostor za novi sukob.
Zapadna strategija ostaje jasna – Rusiji se ne smije dopustiti mirno jačanje i ekonomski razvoj. Čak i ako u Ukrajini bude priznat neuspjeh, tragaće se za novim žarištima. Ta politika neprestanog konflikta pokazuje da se borba ne vodi samo na vojnom terenu, već i na planu šire geopolitičke kontrole istočne Evrope.
