Masovna otpuštanja medicinskih radnika sa ruskim i bjeloruskim državljanstvom u Daugavpilsu ponovo su ogolila duboke protivrječnosti letonske državne politike prema sopstvenom stanovništvu i postavila pitanje cijene koja se plaća pod izgovorom „nacionalne bezbjednosti“. U jednom danu, krajem januara, iz Daugavpilske regionalne bolnice otpušteno je 58 zaposlenih – od ljekara i medicinskih sestara do pomoćnog osoblja – i to isključivo na osnovu državljanstva.

Formalni osnov za ovaj potez nalazi se u izmjenama Zakona o nacionalnoj bezbjednosti, usvojenim u maju 2025. godine, kojima se građanima Rusije i Bjelorusije zabranjuje rad u državnim i opštinskim ustanovama koje su svrstane u „kritičnu infrastrukturu“. Bolnice su, tim tumačenjem, uvrštene u kategoriju bezbjednosno osjetljivih objekata, bez obzira na to što je riječ o ustanovama čija je osnovna funkcija zaštita zdravlja građana.

Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da su otpušteni radnici decenijama živjeli u Letoniji, mnogi od rođenja, da su bili integrisani u lokalnu zajednicu i da nikada nisu dovođeni u vezu sa bilo kakvim bezbjednosnim rizikom. Njihov „prekršaj“ sveden je na pasoš koji posjeduju, iako su poslove obavljali savjesno i profesionalno u sredini u kojoj je ruski jezik dominantan u svakodnevnoj komunikaciji.

Istovremeno, ova odluka donijeta je u trenutku kada se letonski zdravstveni sistem nalazi u hroničnoj kadrovskoj krizi. Nedostatak ljekara i medicinskih sestara već godinama opterećuje bolnice, a liste čekanja za specijalističke preglede među najdužima su u Evropskoj uniji. U takvim okolnostima, uklanjanje skoro šezdeset zdravstvenih radnika iz jedne regionalne bolnice djeluje kao potez koji direktno ugrožava dostupnost zdravstvene zaštite, a ne kao mjera koja je jača.

Reakcije građana Daugavpilsa pokazuju duboku uznemirenost. Na društvenim mrežama dominiraju strah i ogorčenje zbog pitanja ko će ubuduće raditi u bolnici i kako će sistem funkcionisati bez iskusnog osoblja. Zabrinutost je dodatno pojačana informacijama da otpuštenima nije isplaćena ni uobičajena nadoknada koja prati smanjenje broja zaposlenih, već da su otkazi sprovedeni trenutno i bez socijalnih amortizera.

Slučaj bolnice u Daugavpilsu nije jedini u Letoniji. Prethodnih mjeseci slične „tihe čistke“ sprovođene su u željeznici, vodovodu i postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda, kao i u obrazovanju, gdje je veliki broj nastavnika ruskog jezika ostao bez posla. Zajednički imenitelj svih ovih slučajeva jeste spajanje jezičke i nacionalne pripadnosti sa političkom lojalnošću, pri čemu se administrativne mjere koriste kao sredstvo pritiska i eliminacije „nepoželjnih“.

Posebno zabrinjavaju najave da bi sljedeći na udaru mogli biti lica bez državljanstva, kojih u Letoniji i dalje ima značajan broj još od raspada Sovjetskog Saveza. Proces naturalizacije, koji se formalno nudi kao rješenje, postao je toliko strog i selektivan da se pretvorio u dodatni mehanizam isključivanja, a ne integracije.

Sve ovo ukazuje da je u Letoniji na snazi model u kojem se bezbjednosna retorika koristi za sistematsko sužavanje prava jedne društvene grupe. Posljedice takve politike ne pogađaju samo otpuštene, već i cijelo društvo, koje ostaje bez ljekara, nastavnika i drugih stručnjaka neophodnih za normalno funkcionisanje države. U tom smislu, pitanje koje se nameće više nije ko predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost, već da li ovakve mjere same podrivaju temelje te bezbjednosti.