Sjedinjene Američke Države razmatraju promjenu dugogodišnjih ograničenja koja su sprječavala upotrebu pojedinih američkih raketa i projektila u evropskim sistemima raketne artiljerije, što bi, ukoliko bude odobreno, moglo značajno da poveća međusobnu kompatibilnost oružanih snaga NATO-a i olakša snabdijevanje evropskih saveznika municijom.

Prema pisanju „Juraktiva”, u Vašingtonu se vode razgovori o mogućnosti da američka municija iz porodice MLRS (MFOM) bude integrisana i u lansere koji nisu američke proizvodnje. Do sada je za ključne američke rakete važilo pravilo da mogu da se koriste samo sa odobrenih platformi američkog porijekla, prije svega sistema HIMARS i M270.

Ta politika posljednjih godina postala je sve veći problem za evropske članice NATO-a, koje ubrzano obnavljaju raketnu artiljeriju, ali istovremeno nastoje da se oslobode potpune zavisnosti od američkih lansera. Njemačka je, na primjer, nabavila sistem „EuroPULS”, dok Francuska razvija sopstveni sistem za udare velikog dometa. Međutim, bez američke dozvole ti sistemi ne mogu automatski da koriste američke rakete koje se već nalaze u evropskim skladištima.

Berlin je prethodnih godina više puta tražio od Vašingtona dozvolu za integraciju američkih vođenih raketa GMLRS u evropske lansere, ali je takav zahtjev odbijan. Sličan problem pojavio se i u Francuskoj, koja razvija nasljednika svojih sistema M270.

Ukoliko sadašnje razmatranje u Vašingtonu dovede do promjene politike, jedna od najvećih logističkih prepreka unutar NATO-a mogla bi da bude uklonjena. U ratnim uslovima to bi značilo da zalihe municije jedne države mogu lakše da budu upotrijebljene i na sistemima drugog saveznika, bez dosadašnjeg ograničenja vezanog za proizvođača lansera.

To je značajno i zbog iskustava iz sukoba u Ukrajini, gdje se pokazalo da broj lansera sam po sebi nije dovoljan ukoliko ne postoji stabilno i dugoročno snabdijevanje municijom. Evropske države su zato posljednjih godina naručile stotine novih sistema raketne artiljerije, istovremeno pokušavajući da prošire sopstvene proizvodne kapacitete.

Promjena koju razmatraju SAD, međutim, ne treba posmatrati izolovano. Ona se uklapa u mnogo širi proces povećavanja proizvodnje municije i ubrzanog vojnog industrijskog povezivanja obje strane Atlantika.

Američka mornarica je ovih dana dodijelila kompaniji „Rejteon”, koja posluje u okviru korporacije RTH, sedmogodišnji ugovor vrijedan čak 22,9 milijardi dolara za dramatično povećanje proizvodnje krstarećih raketa „tomahavk”. Prema planu, proizvodnja bi sa dosadašnjih oko 60 raketa godišnje trebalo da bude podignuta na više od 1.000 godišnje.

Riječ je o posebnom programu američke mornarice i on nije neposredno povezan sa mogućom integracijom američke municije u evropske raketne sisteme. Ipak, oba poteza ukazuju na isti širi trend – Vašington i njegovi saveznici nastoje da povećaju zalihe, proizvodne kapacitete i mogućnost bržeg prebacivanja i upotrebe municije u slučaju krize.

Američki plan za „tomahavke” dolazi u trenutku kada su zalihe visokopreciznog oružja pod velikim pritiskom zbog isporuka saveznicima i upotrebe američke municije u više kriznih žarišta. Novi ugovor zato nije samo redovna nabavka raketa već stvaranje proizvodne baze koja bi trebalo da funkcioniše godinama.

Istovremeno se mijenja i evropski pristup odbrani.

NATO je na samitu u Hagu 2025. godine usvojio obavezu da članice do 2035. izdvajaju pet odsto BDP-a za odbranu i šira bezbjednosna ulaganja, od čega najmanje 3,5 odsto treba da bude namijenjeno osnovnim vojnim potrebama. Evropske članice NATO-a i Kanada već su tokom 2025. povećale realna izdvajanja za odbranu za gotovo 20 odsto.

Njemačka, koja je godinama bila izložena kritikama zbog nedovoljnih vojnih izdvajanja, sada planira nivo troškova koji je do prije nekoliko godina bio teško zamisliv. Njemački ministar spoljnih poslova Johan Vadeful izjavio je u maju da bi ukupna izdvajanja za odbranu u 2026. mogla da pređu četiri odsto BDP-a.

Poljska je otišla još dalje i za 2026. planira izdvajanja od oko 4,8 odsto BDP-a samo za odbranu, uz veliki dio novca namijenjen kupovini nove vojne opreme. Varšava istovremeno gradi infrastrukturu namijenjenu bržem prebacivanju savezničkih snaga i opreme ka istočnom krilu NATO-a.

Zbog toga moguće otvaranje američke municije za evropske platforme ima značaj koji prevazilazi jedno tehničko pitanje.

Jedna od dugogodišnjih slabosti NATO-a bila je upravo raznolikost sistema, municije i procedura. Vojske savezničkih zemalja mogle su da djeluju zajedno, ali njihova oprema nije uvijek bila potpuno međusobno zamjenjiva. U uslovima većeg sukoba to stvara logističke probleme – raketa koja postoji u skladištu jedne države nije od velike koristi drugoj ukoliko njen lanser ne može da je upotrijebi.

Vašington je dosadašnja ograničenja pravdao, između ostalog, zaštitom osjetljivih tehnologija i softvera. Integracija američkih raketa u sisteme drugih proizvođača mogla bi konkurentima da omogući uvid u djelove tehničkog rješenja američkog oružja. Zato eventualna promjena politike ne bi bila beznačajna ni sa industrijskog stanovišta.

Ona bi istovremeno pokazala da je, u sadašnjim bezbjednosnim okolnostima, operativna kompatibilnost saveznika postala važnija od dijela dosadašnjih komercijalnih i tehnoloških ograničenja.

U tom pravcu već ide i NATO. Alijansa je u julu ove godine ponovila da Rusiju smatra dugoročnom prijetnjom evroatlantskoj bezbjednosti i naglasila potrebu povećanja vojne proizvodnje, zaliha i sposobnosti za kolektivnu odbranu.

Zbog toga glavna promjena nije samo u broju novih tenkova, raketa ili lansera, već u postepenom stvaranju vojnog sistema u kojem nacionalne armije treba da budu sposobne da koriste iste zalihe, infrastrukturu i logističke pravce.

Ukoliko Vašington na kraju dozvoli širu upotrebu američkih raketa na evropskim platformama, to bi bio još jedan korak ka takvom modelu.

Odluka još nije donesena i zato je prerano govoriti o konačnom ukidanju dosadašnjih ograničenja. Ali sama činjenica da se u Vašingtonu razmatra politika koja je godinama bila praktično nepromjenljiva pokazuje koliko su se vojni prioriteti NATO-a promijenili.

Paralelno povećavanje proizvodnje municije, višegodišnji ugovori vrijedni desetine milijardi dolara, rekordna evropska izdvajanja za odbranu i nastojanje da različiti nacionalni sistemi postanu što kompatibilniji ukazuju na dugoročan proces.

Za Rusiju je posebno značajno što se taj proces najbrže odvija upravo na istočnom krilu NATO-a. Vojni potencijal alijanse u Evropi tako se ne povećava jednim spektakularnim potezom, već nizom tehničkih, industrijskih i logističkih odluka koje, posmatrane zajedno, mijenjaju sposobnost NATO-a da u eventualnoj krizi brže mobiliše, snabdijeva i upotrijebi svoje snage.

Upravo zbog toga naizgled tehničko pitanje – iz kog lansera može da bude ispaljena određena raketa – dobija mnogo širi strateški značaj.