Životinjama za koje se pretpostavlja da mogu da osjećaju tugu – šimpanzama, pavijanima i slonovima – nedavno su se pridružili i delfini. Tome je doprinjelo istraživanje italijanskog biologa Đovanija Bearcija iz neprofitne organizacije Dolphin Biology and Conservation koja se bavi zaštitom prirode i mora.
Postoji nekoliko hiljada fotografija i snimaka na internetu na kojima se vidi da delfini tuguju. Poznate su i scene delfina-majki kako u ustima ili na leđima nose ostatke svojih mrtvih mladunaca nedelju dana ili duže, dok se sasvim ne raspadnu.
Ali, kako bi definitivno utvrdili da li ove životinje osjećaju i ispoljavaju tugu, Bearci i njegove kolege su analizirali 78 naučnih izvještaja objavljenih u periodu od 1970. do 2016. godine. U njima su prikazane scene slične onima sa društvenih mreža, a Bearci ih je nazvao postmortem-attentive behavior.
Tim je utvrdio da se tek 20 od 88 vrsta kitova i delfina ponaša na ovaj način nakon smrti bližnjeg. Najveći broj njih pripada vrstama delfina Sousa i Tursiops, dok je samo za jednu vrstu kitova, grbavog kita, utvrđeno da oseća tugu.
Naučnici su utvrdili i vezu između demonstracije tuge i veličine i kompleksnosti mozga ovih životinja. Delfini koji žive u strukturisanijim društvenim grupama generalno imaju veće i kompleksnije mozgove od grbavih kitova.
Bearcijev tim tvrdi da ponašanje koje pokazuje tugu može da se javi samo kod životinja sa velikim i kompleksnim mozgovima koje funkcionišu u društvu. Da li je to dovoljno jak dokaz da delfini i kitovi zaista tuguju?
