Stamatović: Nema pravoslavne crkve u Crnoj Gori mimo Srpske pravoslavne crkve

NIKŠIĆ – Bitka na Vučjem dolu nije bila samo jedna od najvećih pobjeda nad Osmanskim carstvom, već bitka srpskog integralizma, u kojoj su Crnogorci, Hercegovci i Brđani nastupali kao djelovi jednog naroda i jedne vojske, poručio je istoričar dr Aleksandar Stamatović, profesor Univerziteta Crne Gore, na svečanoj akademiji održanoj 28. jula pred Sabornim hramom Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, povodom 150 godina od Vučedolske bitke.

Stamatović je govor započeo stihovima o saboru knjaza Nikole pod Ostrogom i njegovom obraćanju Crnogorcima i Hercegovcima, kojima je poručeno da „i u volji i nevolji” jedni od drugih nemaju bližih i većih.

Obraćajući se Hercegovcima koji su došli na svečanost, naglasio je da u Nikšiću nisu došli ni na tuđu zemlju ni u susjedstvo.

„Potomci vučedolskih ratnika, ovo je zemlja hercega Šćepana do manastira Ostroga. Ovo nije zemlja Dukljanija”, rekao je Stamatović.

Prema njegovim riječima, tokom proteklog vijeka i po brojni potomci Hercegovaca i Brđana prihvatili su crnogorsko regionalno i nacionalno ime, dok se obrnuti proces nije dogodio.

Pozivajući se na sopstveno porijeklo iz Katunske nahije i na pretka koji je kao jedan od četvorice barjaktara bio u gardi vojvode Petra Vukotića, Stamatović je kazao da ima i lično i naučno pravo da utvrdi prirodu rata vođenog 1876. godine.

„Vučedolska bitka bila je bitka srpskog integralizma”, naglasio je on.

Kako je objasnio, ondašnja Crna Gora svoje istorijske i nacionalne težnje nije završavala kod manastira Ostroga, već je nastojala da srpska granica bude pomjerena do sliva Neretve i Jadranskog mora. Ta težnja, prema njegovoj ocjeni, svjedoči da su oslobodilački ratovi Crne Gore posmatrani kao dio šireg procesa srpskog nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja.

Stamatović je svoje tvrdnje potkrijepio tekstovima objavljenim neposredno poslije bitke u „Glasu Crnogorca”, tada jedinom listu u Crnoj Gori. Podsjetio je da je u tri nastavka objavljena pjesma Jovana Popovića Lipovca o boju na Vučjem dolu, u kojoj su Crnogorci prikazani kako predvođeni knjazom Nikolom odlaze u boj „da Kosovo svete”.

U nastavku pjesme, kako je naveo, vojska knjaza Nikole nedvosmisleno je nazvana srpskom, a njena borba predstavljena kao borba „za slobodu srpskom rodu”.

„Vojska prema vojsci stoji, srpska stoji prema turskoj”, citirao je Stamatović, dodajući da je u istom tekstu ponovljeno da Crnogorci u boj odlaze kako bi osvetili Kosovo.

U istom broju „Glasa Crnogorca”, podsjetio je, objavljen je i tekst povodom pomena knjazu Danilu Petroviću, u kojem je knjaz Nikola predstavljen kao njegov „svijetli potomak i zorni nasljednik” koji u bratskom savezu sa Srbijom nastavlja započeto djelo.

Tekst je, kako je kazao Stamatović, završen riječima: „Slava spomenu velikoga knjaza i Srbina.”

On je ocijenio da ti izvori neposredno pokazuju kako su savremenici Vučedolske bitke razumjeli sopstveni identitet, vojsku i političke ciljeve, bez naknadnih tumačenja koja su se pojavila u kasnijim razdobljima.

Osvrćući se na nedavne polemike zbog isticanja trobojke u Beranama, u Diplomatskoj akademiji koja nosi ime Gavra Vukovića, Stamatović je podsjetio da je upravo Vuković bio učesnik Vučedolske bitke.

U njegovim memoarima, kazao je, opisano je kako je gatačkim poljem „prvi put od Kosova” marširala srpska vojska od 15.000 Crnogoraca i Hercegovaca.

Ta vojska, prema Vukovićevom svjedočenju koje je Stamatović pročitao, bila je okićena crnogorskim krstašima, dok su ispred nje nošena dva alaj-barjaka sa bijelim orlom na crvenom polju.

Stamatović je zatim simbolično prizvao Jovicu Zirojevića, alaj-barjaktara hercegovačke vojske, pozivajući ga da vidi koliko se u savremenoj Crnoj Gori „radi i priča protiv Srbije i protiv svega onoga što je srpsko”.

„Boj na Vučjem dolu bio je nesumnjivo, po ovim istorijskim dokazima, osveta Kosova”, zaključio je Stamatović.

Obraćajući se Nikšiću kao „perjanici” i „srpskom licu”, pozvao je grad da ostane dosljedan istorijskom nasljeđu vučedolskih ratnika i kosovskom zavjetu.

On je zatražio da se pruži podrška poništavanju odluke kojom je Crna Gora priznala takozvano Kosovo, ocijenivši da je tim priznanjem učinjena istorijska nepravda prema Srbiji i sopstvenoj tradiciji.

„Srbija nikada nije izdala Crnu Goru, a Crna Gora jeste u novije vrijeme”, rekao je Stamatović, pozivajući da se, kako je kazao, „sramna odluka novog doba” poništi.

Govoreći o političkoj tradiciji Crne Gore, podsjetio je na instituciju Opšteg crnogorskog zbora, formiranu ispred Cetinjskog manastira prije gotovo pet vjekova, u vrijeme kada su drugi djelovi srpskog naroda bili pod osmanskom ili mletačkom vlašću.

Ta tradicija, prema njegovim riječima, izgrađena je na neposrednom učešću naroda u donošenju odluka i na neprekinutoj svijesti o pripadnosti srpskom istorijskom i duhovnom prostoru.

Kao istorijski niz u kojem se prepoznaje isti odgovor naroda, Stamatović je naveo Kosovski boj, Martiniće, Kruse, ratove protiv Omer-paše Latasa, Grahovac, Vučji do, Fundinu, Skadar, Bregalnicu, Glasinac i Mojkovac.

„Naš je odgovor uvijek bio, u ime onog zemljopisa Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, da u Crnoj Gori žive sve sami i čisti Srbi”, kazao je on.

Posebno je ukazao na primjer bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine, koji su se za vrijeme austrougarske okupacije usprotivili namjeri da djeca budu podučavana latiničnim umjesto ćiriličnim pismom.

Taj događaj, prema Stamatovićevom tumačenju, svjedoči da ćirilica u Crnoj Gori nije bila samo sredstvo pisanja već jedno od temeljnih obilježja identiteta i kulturnog otpora.

Pozivajući Nikšić da ne „izda” Golubovce i Pljevlja, u kojima su već pokrenute ili usvojene inicijative protiv priznanja takozvanog Kosova, izrazio je očekivanje da će isti put slijediti i Herceg Novi.

„Nikšiću, perjanice, da ti vidimo sada srpsko lice. Ne izdaj Golubovce, ne izdaj Pljevlja, ne izdaj, ako Bog da, Herceg Novi. Daj podršku otpriznanju lažne države Kosovo u ime onoga za šta su ginuli vučedolski ratnici”, poručio je Stamatović.

U dijelu govora posvećenom položaju Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, citirao je izlaganje predsjednika crnogorske vlade dr Lazara Tomanovića iz 1910. godine.

Tomanović je tada, podsjetio je Stamatović, kazao da je Mitropolija cetinjska „jedina svetosavska episkopska stolica” i da je, kao takva, zakonita nasljednica i sljedbenica srpske Patrijaršije.

„Nema nikakve pravoslavne crkve u Crnoj Gori pored, iznad i ispod Srpske pravoslavne crkve”, naglasio je Stamatović.

Osvrćući se na neposredne posljedice pobjede iz 1876. godine, rekao je da su vučedolski ratnici dobili činove, medalje, zvanja, naklonost knjaza Nikole i zemlju u Nikšićkom polju koja je ranije pripadala agama i begovima.

Ipak, ocijenio je da njihov krajnji ideal nije u potpunosti ostvaren.

„Dobili ste desetine rala zemlje u ovom Nikšićkom polju. Ali niste ostvarili svoje ideale u konačnom”, rekao je Stamatović, obraćajući se simbolično poginulim i preživjelim učesnicima bitke.

Prema njegovoj ocjeni, granica utvrđena 1878. godine odlukama velikih sila, a potvrđena poslije Drugog svjetskog rata, ostala je prepreka ideji nacionalnog jedinstva kojoj su težili učesnici oslobodilačkih ratova.

Zbog toga je poručio da srpski narod ima pravo da preispituje istorijske podjele koje su razdvojile njegove krajeve.

„Zemlja Srbinova nema granica na Šćepan Polju, nema granica na Crkvicama, na Krscu, na Vraćenovićima, na Klobuku. Nema granica na Drini”, kazao je Stamatović.

Govor je završio ocjenom da Srbi, u ime vučedolskih pobjednika i ideje srpskog integralizma, imaju i „božje i ljudsko pravo” da žive u jednoj državi.

„Mi Srbi imamo, u ime vučedolskih pobjednika i integralističke srpske ideje, svako pravo, i božje i ljudsko, da živimo u jednoj državi”, zaključio je Stamatović.