Objava sveštenika Ivana Crnogorčevića, postavljena u danu kada je u selu Dapsići kod Berana, Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije svečano odlikovao predsjednika Srbije Aleksandra Vučića najvišim odlikovanjem Mitropolije, predstavlja višeslojnu i duboko uznemirujuću poruku, čija težina i namjera zahtijevaju hitan odgovor.


Uz fotografiju blaženog spomena Mitropolita Amfilohija, koji je i sam bio duhovni otac Ivana Crnogorčevića, ovaj sveštenik je objavio instagram stori sa ličnim komentarom: „Kratko je pamćenje, još brže odricanje od ličnosti i nasleđa jednog od najznačajnijih...“ i citatom iz Svetog Jevanđelja: „Jedan od vas izdaće me.“

Naime, Crnogorčević u seriji objava, počevši sa fotografijom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, ispisuje rečenice koje su sve, samo ne nedužna lična sjećanja ili duhovni osvrti. Radi se o direktnoj, iako formalno neimenovanoj, prozivci ljudi iz Crkve i političkog života, kojima Crnogorčević prebacuje „izdaju“ Mitropolita i njegovog djela. Iz svake rečenice provejava poruka da je neko „prešao preko Amfilohijeve borbe“, da je „zamukao“, da je „zamijenio Hrista partijskim interesima“, da je „odbacio istinu, narod, Crkvu, Kosovo, jezik i duh“.

U pitanju je, dakle, ne prikrivena, već providna aluzija na odluku da se visoko odlikovanje dodijeli predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, što je očigledno izazvalo snažan otpor kod Crnogorčevića i krugova kojima on pripada. Ali problem nije u ličnom stavu, već u činjenici da ovakav istup dolazi od sveštenika Srpske pravoslavne crkve, na teritoriji Mitropolije crnogorsko-primorske, koji javno, sa instagram-profila sa plavom značkom, implicira da su pojedinci u vrhu Crkve izdajnici Mitropolita Amfilohija. Bez ijednog jasnog imena, ali s vrlo jasnom metom.

Crnogorčević, između ostalog, piše:


  • „Kratko je pamćenje, još brže odricanje od ličnosti i nasleđa jedne od najznačajnijih ličnosti savremene Crne Gore“;

  • „Njegovim odlaskom nastupila je zaglušujuća tišina. Pojedinci koji su iz interesa hrlili za njim, odjednom su nestali“;

  • „Mnogi koji su ga nosili u ikonostasima svojih riječi, danas ćute“;

  • „Novi politički i ideološki tokovi zamijenili su Hrista partijskim interesima“;

  • „Prelazi se preko onoga što je Mitropolit branio: istinu, narod, Crkvu, Kosovo, jezik i duh ovoga naroda.“


Ovakva formulacija, uz pažljivo odabran trenutak, ne ostavlja prostor za nevine interpretacije. U trenutku kada je Srpska pravoslavna crkva javno odala priznanje jednom od najvažnijih državnika srpskog naroda danas, predsedniku Aleksandru Vučiću, ovaj narativni kadar koji asocira na Judinu izdaju, uperen je ili direktno protiv samog Vučića, ili što je još opasnije – protiv Mitropolita Metodija koji je tu odluku duhovnog priznanja sproveo.

Narativna konstrukcija, u simboličkom i vremenskom kontekstu u kojem je objava postavljena, predstavlja opasan atak na jedinstvo Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. To više nije privatni stav, već javna optužba iznutra. I ako izostane reakcija, onda je to dozvola za javno podrivanje svakog autoriteta unutar Crkve.

Ovdje se ne radi više samo o dvosmislenim rečenicama. Radi se o pozivu na otpor, o kamufliranoj pobuni pod plaštom „vjernosti Amfilohiju“. Ukoliko ovakve stvari prođu bez pozivanja na odgovornost, onda će svaki sveštenik sjutra sebi uzeti za pravo da tumači crkvene odluke i odlikovanja po sopstvenom nahođenju, javno prozivajući vladike, političare i narod, a da pritom ostaje pod omoforom iste te Crkve.

Jer, ko je izdajnik iz Crnogorčevićevog narativa? Da li je to sam Mitropolit Metodije? Da li je to Patrijarh? Da li je sam narod koji ne misli kao on?

Ako Crnogorčević ima hrabrosti da ovako piše, onda mora imati i hrabrosti da kaže javno imena. Ako to ne uradi, onda je dužan da objasni, a ako ni to ne uradi, onda Mitropolija crnogorsko-primorska mora da se oglasi. Inače će biti saučesnik u sablazni.

Posebno je bolan i apsurdan momenat da baš Ivan Crnogorčević, koji je u vrijeme kada je bio dio DPS strukture, lično i porodično podržavao režim Mila Đukanovića, dobio šansu za crkvenu rehabilitaciju zahvaljujući upravo Mitropolitu Amfilohiju – danas sebe postavlja kao sudiju onoga ko u njegovom shvatanju „odstupa“ od amfilohijevskog puta. U tome se ogleda licemjerje najviše vrste i zloupotreba povjerenja koje mu je ukazano.

Ukoliko ne bude uskoro odgovora nadležnih crkvenih vlasti, a naročito ukoliko se ovo ignorisanje nastavi, onda će krajnja odgovornost pasti ne samo na Crnogorčevića već i na onoga ko mu godinama toleriše ovakve ispade. SPC, MCP i verni narod nemaju luksuz da trpe sablaznitele u svešteničkom ruhu.

Ovo je samo početak jednog opasnog trenda – ali mi ćemo nastaviti da dokumentujemo i druge poruke i postupke koji izlaze iz iste kuhinje. Istina će biti rečena, a izdaja razobličena.