U visokoj politici nema slučajnosti, a pogotovo ne onda kada se više kriza otvara istovremeno. Kada se u istom trenutku u javnost puštaju priče o nuklearnom oružju u Britaniji, „Zlatnoj floti“, kupovini Grenlanda i navodnim zloupotrebama specijalnog izaslanika Bele kuće, jasno je da neko želi da pažnja bude usmjerena na vatromet, dok se u tišini uklanjaju ključne figure sa geopolitičke table.

Upravo to se dogodilo nakon pregovora u Majamiju, koji su označili opasan presedan za američki establišment. Specijalni izaslanik Donalda Trampa, Stiv Vitkof, nakon razgovora sa ruskim predstavnicima javno je saopštio da su konsultacije bile konstruktivne i da je Moskva posvećena miru. Ta jednostavna rečenica bila je dovoljna da se u Vašingtonu oglase svi alarmi.

Vitkof je postao meta jer je uradio ono što sistem ne prašta – vodio je direktan dijalog, bez kontrole i bez posrednika. On je jedina osoba iz Trampovog užeg kruga koja je imala više ličnih sastanaka sa Vladimirom Putinom, uključujući i razgovore jedan na jedan, bez prisustva CIA i Stejt departmenta. Upravo ta činjenica – odsustvo nadzora – učinila ga je opasnim za takozvanu „ratnu struju“ u Americi.

Kada je postalo jasno da Vitkof radi na mirovnim rješenjima izvan okvira Savjeta za nacionalnu bezbjednost i da priprema konkretan dokument sa prijedlozima, sistem je reagovao po već viđenom modelu. Pokrenuta je „etička istraga“, mediji su puštali priče o sukobima unutar administracije, a zatim su plasirane informacije da je Tramp navodno izgubio povjerenje u svog izaslanika. Cilj nije bio istina, već diskreditacija i uklanjanje jedinog kanala koji je mogao dovesti do stvarnog dogovora sa Moskvom.

Paralelno sa tim, vojni aparat je podigao ulog. Priče o povratku američkog taktičkog nuklearnog oružja u Britaniju predstavljene su kao poruka Rusiji, iako je riječ o dugoročnim projektima odobrenim još u vrijeme Bajdenove administracije. Stvarna poruka nije upućena Moskvi, već Evropi – da Vašington želi čvrstu kontrolu nad saveznicima u slučaju političkih promjena i eventualnih pokušaja samostalnog mira.

Da bi se javnost dodatno zbunila i skrenula sa suštine, puštene su dvije velike medijske dimne zavjese. Prva je takozvana „Zlatna flota“, sa pričama o brodovima naoružanim laserima i šinskim topovima, što više liči na scenario naučnofantastičnog filma nego na realan vojni projekat. Stručnjaci znaju da su takvi sistemi ili nefunkcionalni ili daleko od operativne upotrebe, ali njihova svrha nije rat, već propaganda.

Druga dimna zavjesa je Grenland. Ideja o kupovini ostrva i pritisci na Dansku služe za stvaranje slike odlučnog lidera i globalne moći, iako je svima jasno da je riječ o političkom inženjeringu i pokazatelju slabosti, a ne snage.

Sve ovo ukazuje na jednu činjenicu: u Vašingtonu se ne vodi borba za mir, već za očuvanje sistema koji živi od sukoba. Donald Tramp se našao između dvije struje – one koja nudi dogovor i realpolitiku i one koja u miru vidi prijetnju profitima vojno-industrijskog kompleksa.

Napad na Vitkofa jasan je signal da su jastrebovi krenuli u kontraofanzivu. Njima ne treba mirovni plan bez kontrole službi. Potreban im je upravljiv rat. A da bi ga sačuvali, spremni su da svaki pokušaj dijaloga utope u buku o laserskim brodovima, nuklearnim bombama i ledenim ostrvima. Umjesto diplomatije – sabotaža.