Nasilje je opasno. Nasilje je zarazno. Svako ignorisanje ili relativizacija nasilja predstavlja podršku nasilju. Posebno je opasno ono koje se dešava u javnom prostoru — napadi na poslanike, predsjednike opština, tužioce, sudije, inspektore — a koji, ukoliko se sankcionišu simboličnim kaznama, postaju podsticaj za nove akte nasilja.

Crnu Goru je zapljusnuo talas nasilja sa tragičnim posledicama. Svuda se čuje pitanje: „Šta nam se ovo dešava?“ Premijer proglašava dane žalosti, policija izdaje saopštenja i broji čaure, političke partije ćute ili se gube u frazama, a struka se povlači u klišeizirane izjave bez suštine.

Za mene, nažalost, ništa od ovoga nije ni čudno, ni iznenađujuće. Godinama upozoravam na urušavanje pozitivnog sistema vrednosti, na to da korupcija razara moral i poverenje — temelje stabilnosti i normalnosti svakog društva.

Porodično nasilje je u porastu. Krivična dela sa elementima nasilja sve su učestalija. Oružani napadi, atentati, „sačekuše“, ubistva eksplozivnim napravama i automatskim oružjem — sve to usred dana, u centru gradova. Razaranjem morala i poverenja, građani više ne veruju institucijama, ne poštuju zakone, ne plaše se kazne.

Lično sam više puta bio meta napada zbog svojih političkih stavova. Ti napadi nisu bili spontani — prethodila im je sistematska medijska kampanja i „botovska“ histerija uz poruke poput: „Mnogo laješ.“ A ja nisam lajao — ja sam urlao od bola i očaja, gledajući kako alčnost i pohlepa vlasti razgrađuju stubove ove države, kako jedu temelje našeg društva kao termiti. Korupcija, šverc cigareta i droge, ubistva... sve se relativizuje, sve se prihvata, ništa se ne osuđuje — ni od elita, ni od običnih građana.

Oni koji su me napadali ili nisu bili osuđeni, ili su dobili uslovne kazne. Država mi je poslala jasnu poruku — da sam legitimna meta. Kada su shvatili da sa mnom ne mogu izaći na kraj, napali su mog maloletnog sina. ANB. Moja država. Ona koju sam branio od lopova, dok su je isti ti lopovi pljačkali pod zakletvom „službe otadžbini“.

Nekažnjivost korupcije vodi ka nekažnjivosti kriminala, a na kraju i ka prihvatanju nasilja kao nečeg „normalnog“, kao navodnog dela naše tradicije.

Najveći užas osetio sam čitajući reakcije nekih bivših saboraca iz DF-a posle brutalnog, retoričkog napada članova OKG „Budvanska“ na legalno izabranog predsednika opštine Budva. Jeza me obuzela. Svi su isti. Njihova ćutnja je saučesništvo. Seme nasilja posejali su Đukanović i DPS. Ali to seme nije ostalo bez nege — svi su ga zalijevali, svi su ga negovali. I sada, otrovno drvo nasilja donosi svoje plodove.

Kasno je sada za kuknjavu i za udarce po čelu. Nasilje je zlo, i ako se ne sankcioniše odlučno i moralno — ono postaje pravilo. Postaje epidemija.

Ljudi sve češće pribegavaju nasilju kao navodnom „rešenju“ — u porodici, na poslu, u politici, u saobraćaju, u kafani. Nasilje se vraća kući. A rešenja postoje — ali su bolna, dugotrajna i podrazumevaju promenu čitavog sistema vrednosti. Danas, ni elita ni narod nemaju svest o tome da se radi o sistemskoj, dubinskoj anomaliji.

Srušili smo sistem vrednosti i izgradili sistem „nevrednosti“. Prihvatili ga. I sada više ne rešavamo sporove mirno — dijalogom, kompromisom, sudom. Sada „rešavamo“ sve nasiljem. Takvo ponašanje nas vraća na društvenu lestvicu primitivnih naroda. Kod primata. Gde jači dominira nad slabijim. Gde slabi nema nikakva prava jer jači koristi silu kao jedino „pravo“.

Besudna zemlja. Zemlja korupcije, mržnje, nasilja, laži, prevare i krvomutnje. Zemlja bratomržnje.

I nemojmo da krivimo samo vlast.

Mi smo — ovakvi.