Sve je sinoć mirisalo na istoriju, pa i biber-sprej. Ispred Vile Gorica odigrala se prava mala epopeja, veličanstveni protest hrabrih neokomita koji su, sa suzama u očima, biber sprejom i praškastim materijama u nosu, ustali u odbranu časti Trinaestojulske nagrade. Naoružani mobilnim telefonima, parolama i nepomirljivim stavom da je sve „namješteno“, borili su se kao lavovi... do prvog oblačića biber spreja.

Na prvim linijama fronta, ni manje ni više nego reditelj Danilo Marunović, Darko Markišin Skočko, poslanik Nikola Zirojević, bivši glavni arhitekta režima Bato Radulović, dekan FCJK Aleksandar Radoman i još mnogo znanih i neznanih heroja ove epske bitke. Ono što nije uspjela savjest ove elitne jurišne jedinice u preko tri decenije dugom bahaćenju, uspio je jedan biber sprej za pet sekundi i rasplakao ih!

Reditelj Marunović, taj mladi žirijski ustanik i čuvar tekovina bivšeg režima u nestajanju, hrabro je posvjedočio da je nagrada dodijeljena na osnovu većine glasova. I to je, kako kaže, sramota. Jer, valjda misli da on sam treba da ima kvorum nakon svega što je preživio skoro u mrskom mu Beogradu.

Posebno oduševljava junačka reakcija dekana Aleksandra Radomana, koji je, kako saznajem, završio u Urgentnom. Ovo je važan trenutak jer prvi put u istoriji zabilježen je slučaj akutne netolerancije na biber-sprej kod visokoškolskog radnika. Dobro je da ovo znamo za neki sledeći put.

Svi smo vidjeli, neokomite imaju nultu toleranciju na sredstva za odvraćanje nasilnika na prirodnoj bazi ljute papričice, a samim tim veliki potencijal da vremenom razviju imunitet. Još par puta da ih isprskaju i biće kao prosječan Srbin iz Crne Gore, koji ne trepne ni na C4, a kamoli na sprejeve malo jače od ljutog sosa, koji obavezno dodajem u omiljeni burito sa kuvanom junetinom.

Ipak, mora se i sportski notirati da im je i kondicija slabašna. Primjećeno je značajno zaostajanje u sprintu od prvih redova do policijskog kordona, kao i osjetan nedostatak izdržljivosti prilikom skandiranja. Ako želite ozbiljno da se bavite uličnom borbom za „crnogorske vrijednosti“, mora se raditi na tome. Bar malo trčanja, istezanja i obavezna obuka na Ćemovskom polju, gdje sam ne mali broj puta sa zadovoljstvom odlazio na zakazane fer tuče, bez prijavljivanja događaja organima reda.

Da su sinoć imali snage, možda bi čak stigli i do same Vile Gorica. Ovako, ostali su simbolično zaglavljeni u šiblju Beogradske ulice, prisjećajući se sa sjetom onih dana kada je bilo dovoljno naručiti tekst u Đuranovićevoj (takođe prisustvovao ovom istorijskom bliskom susretu sa policijom - prim.aut.) „Pobjedi“ da se promijeni istorija.

Na kraju, moramo im odati priznanje. Siguran sam da će mnogi od njih zauvijek nositi ožiljke od sinošnje sudbonosne ljetnje večeri, na duši i na fejsbuk statusima. A mi ćemo, kao i uvijek, ostati da pratimo njihove podvige, nadajući se da će jednog dana steći imunitet i na realnost.

Srećno, heroji. Ne posustajte. Biber danas, suzavac sjutra, samo za vas, borce za pravdu, sve će to biti samo korak bliže metafizičkoj nezavisnosti koju nijedna nagrada ne može odnijeti.