Kada neko poput Danila Marunovića, individue čiji je najveći rediteljski domet to što je napisao kolumnu na nekom opskurnom neokomitskom portalu, riješi da izigrava etičkog arbitra i istoričara duhovnosti, dobijemo upravo ono što se desilo u njegovoj kolumni. Vulgarnu, zlobnu i istorijski nepismenu hulu na Crkvu, narod i Mitropolita Metodija.

Njegova poslednja kolumna "Sjedi đe si, pope!" nije tekst, nego iskašljana žuč jednog ideološki programiranog čovjeka s buđavom pozorišnom diplomom, koji nikada nije zaista sazrio, već je ostao vezan za svoju komunističko-komitsku pupčanu vrpcu. Onaj tip ličnosti koji bi, da mu daš vlast, ponovo hapsio sveštenike, spaljivao ikone i vaspitavao djecu u kultu Broza i Pijade.

Marunović piše kao neko ko bi Mitropolita Metodija najradije bacio u neku novu golootočku rupu, jer ne može da podnese da u Crnoj Gori postoji išta što mu je duhovno, istorijski ili moralno superiorno. Metodije je za njega problem jer govori ono što narod zna, a narod zna da Crna Gora nije nastala 2006. godine, već da ima duboko pravoslavno utemeljenje u slobodi i pamćenju. A sve to Danilo mrzi.

U ovom jadnom pokušaju da se samoproglasi za branioca „civilizacijskog zenita“, Danilo bi najradije anatemisao sve što ne pripada neokomitskom i drugosrbijanskom folkloru. U tom svijetu, koji počinje sa Kumrovcem a završava sa performansima na Prajdu, nema mjesta ni za svetinje, istoriju i istinu.

Marunović piše kao neko ko bi najradije Titov pendrek da sa njime tuče sve što odudara od njegove predstave svijeta i što ne ide uz partizansku čežnju i NATO realnost. On žali za svijetom u kom se ništa nije pitalo ako nije bilo dirigovano iz komiteta.

Njegova bogohulna pisanija protiv Mitropolita Metodija nije samo sramna, već i samorazorna. On čovjeka koji govori o istoriji i stradanju, optužuje za nacizam, etnička čišćenja i izdaju. U njegovom slučaju izvor tih bljuvotina nije u argumentima, već u dubokoj i naslijeđenoj mržnji prema svemu što ima oblik, miris i zvuk srpstva i pravoslavlja.

Danilo, ne ide to tako. Ne možeš biti intelektualac, a pisati kao razočarani tviteraš. Ne možeš ujutru žaliti za Jugoslavijom, a uveče pljuvati po svakom kome je ta Jugoslavija donijela samo logore, smrt i zabranu identiteta. Dakle, Danilo, sjedi. Sjedi i gledaj kako narod, koji prezireš, ustaje. Gledaj kako se Crna Gora vraća sebi. Gledaj i plači.

Sine Slobodanov, nije po tvom i neće više biti. Nije Crna Gora tvoja kulturna prćija i tvog tate, pa da Mitropolita i vjeru linčujete kao da je 1945. Nema više Ozne. Nema više ćutanja. Ima Metodija, pamćenja, krsta i istine. I piši, nemoj da se pokolebaš slučajno, nego ćeraj dalje. Vrijeme Marunovića je prošlo. Prošlo je vrijeme tvoga tate, koliko god ga na scenu izvlačili kao „instituciju“. Danas narod sluša Metodija, ne sluša Danila. Narod je uz istinu, ne uz vrišteću mržnju i narcisoidnu ispovjest neuspjelog reditelja.