Dok zemlje sa istinskim državničkim dostojanstvom čuvaju svoje vojnike za odbranu sopstvene zemlje, Crna Gora nažalost razmišlja da šalje svoje sinove u tuđi rat. Ne u misiju mira, ne u humanitarnu akciju, već u aktivnu vojnu operaciju koja ima sve elemente proksi rata protiv Rusije.

Iako je brojka „do tri vojnika“ simbolična, sama namjera je dalekosežna i duboko problematična. Prvi put u istoriji, crnogorska vlast otvoreno želi da učestvuje u vojnom angažmanu u ratu protiv zemlje s kojom nikada nismo bili u sukobu, bratske Ruske Federacije. Cinično i bez imalo srama, predstavljaju ovo kao „simboličan doprinos“. Danas tri, sjutra trideset, a prekosjutra „uz još veću posvećenost savezničkim obavezama“ možda krenu i u regrutaciju naroda.

Pod firmom „solidarnosti“, crnogorska politička vrhuška pokušava da javnosti podmetne ideološki i geopolitički diktiran akt kao „izraz kredibiliteta“, koji je u svojoj suštini avanturizam na račun sopstvene vojske i nacionalnih interesa.  Ovo ne može biti predlog Vlade suverene države, nego akt kapitulacije. Jer kada vlast jedne male zemlje, sa rasklimatanim institucijama i podijeljenim narodom, odluči da vojno stane uz jednu stranu u ovakvom konfliktu, to nije geopolitika nego ludilo bez kompasa.

Kome je na pamet pao ovako sraman predlog? Savjetu za odbranu i bezbjednost, kažu. Taj isti Savjet koji nije u stanju da zaštiti državnu granicu od kriminalnih kartela, sad hrabro „šalje poruke“ Moskvi. Kao da će neko u Kremlju da drhti od tri crnogorska vojnika, koji će i te kako zapamtiti da je nekada bratska Crna Gora pristala da obučava njihove neprijatelje. Da li Crna Gora zaista ima interes da obučava ukrajinsku vojsku? Da li ministarstvo odbrane, koje muči muku s nedostatkom kadra, tehnike i infrastrukture, sada ima višak kapaciteta za „interoperabilnost“ i „stratešku obuku“ treće strane u sukobu koji prijeti globalnom eskalacijom?

U kojoj to normalnoj državi vojska postaje instrument tuđih ratova, bez podrške naroda, bez referenduma, bez javne debate? Pa u onoj u kojoj vlast odgovara ne građanima, već stranim centrima moći, ambasadama i štabovima NATO-a. Da li je ijedan građanin Crne Gore imao priliku da kaže šta misli o ovome? Nije. Niti će. Ovo nije državna politika već nalozi iz spoljnih centara moći, koje sprovode lojalne sluge obukavši evropske fraze u vojne čizme.

Govoriti o „obuci“ i „pomoći“ je uvreda za zdrav razum. Cilj misije nije obuka, već aktivno vojno pozicioniranje u korist jedne zaraćene strane. A kada jednom pošalješ vojnika u zonu politički osjetljivog konflikta, bio on na prvoj liniji ili u pozadini, ulaziš u rat, makar i simbolično. A simboli imaju težinu, pogotovo u svjetskoj diplomatiji i bezbjednosti.

Osim toga, postavlja se pitanje ako Crna Gora pošalje svoje vojnike u Ukrajinu, makar i simbolično, kakva će biti reakcija Rusije? Da li je neko u vlasti razmislio da će taj gest biti shvaćen kao otvoreni akt neprijateljstva? Služiti manitom Volodimiru Zelenskom i NATO paktu u okviru misije čiji je cilj obuka vojske koja se bori protiv jedne od najvećih sila svijeta, predstavlja direktno uvlačenje naše zemlje u mogući budući globalni požar. Ako je ovo „evropska vrijednost“, onda je bolje da se zahvalimo na takvim integracijama.

Građani Crne Gore, ne treba da ostanu nijemi i dozvole da nas guraju u tuđi rat. Imena onih koji budu digli ruke za ovu odluku treba zapisati kao direktne saučesnike u brutalnoj izdaji naroda. Pozivamo poslanike koji budu dizali ruke za ovu odluku da dobro razmisle, ne samo o tome šta piše u papirima, već o tome šta bi mogle biti posledice i koliko će biti dalekosežne.