U razgovoru za „Politiku“, koji prenosimo i novinarski interpretiramo za Aloonline, pisac i poslanik Demokratske narodne partije Dragan Bojović jasno poručuje: kroz Ustav Crne Gore mora se konstatovati činjenično stanje i srpski jezik normirati kao službeni, jer je najveća jezička zajednica u Njegoševoj Crnoj Gori većinska i diskriminisana. Bojović ističe da u svijetu nema primjera države u kojoj većinski jezik nije službeni, te da je trenutno crnogorsko rješenje – presedan bez presedana.

Govoreći za „Politiku“, Bojović naglašava da Ustav nije politički kalkulator, već dokument koji potvrđuje realnost:

– Ako većina građana govori srpskim jezikom, prirodno je da on bude službeni. U svakoj državi jezik većine je službeni, uz poštovanje manjinskih jezika. Trenutno stanje u Crnoj Gori je presedan i proizvodi osjećaj nepravde u najvećoj jezičkoj zajednici, kaže on.

Bojović je u intervjuu naglasio da je diskriminacija očigledna i sistemska:

– Ako nešto liči na diskriminaciju, funkcioniše kao diskriminacija i tako se doživljava – onda to jeste diskriminacija. Iako većina građana govori srpskim, njegov institucionalni položaj je marginalizovan. Ovdje se većinski jezik tretira kao manjinski. To nije evropski standard, niti demokratski princip.

On upozorava da ignorisanje većinskog jezika proizvodi duboku društvenu tenziju:

– Demokratija počiva na ravnoteži interesa većine i manjine. Ako većina nema status koji joj pripada, javlja se frustracija i nepovjerenje. Vraćanje srpskog kao službenog značilo bi vraćanje sistema u prirodnu ravnotežu.

Bojović očekuje institucionalnu reakciju i konkretan mehanizam:

– Ombudsman je čuvar jednakosti. Specijalni izvještaj bi dokumentovao stvarno stanje i omogućio sistemsko rješavanje problema, a ne njegovo političko zamagljivanje.

Poslanik DPS-a optužio ga je da želi „ukidanje crnogorskog“ kao državnog. Bojović uzvraća činjenicama:

– Jezik ne mora imati naziv države u kojoj se govori. Onda bi se u Austriji govorilo austrijski, u SAD američki, u Argentini argentinski. Pitanje jezika nije političko, već naučno. Crnogorsko ima nacionalni prefiks koji poštujem, ali niko meni i mojoj djeci ne može nametati da govorimo crnogorskim ako govorimo srpskim.

On podsjeća na ključnu činjenicu:

– Ubedljiva većina građana Crne Gore na popisima se izjašnjava da govori srpski. To nužno znači da srpski mora biti službeni jezik.

Iz Evropskog saveza poručili su mu da „stvari prikazuje drugačije nego što jesu“. Bojović odgovara:

– Većinski jezik nema status većinskog. To nije preuveličavanje, nego faktografija. Najveća jezička zajednica ima pravo da njen jezik bude institucionalno prepoznat. To nije politička želja – to je temeljno demokratsko pravo.

Na kraju intervjua za „Politiku“, Bojović je nedvosmislen:

– Apsolutno ostajem pri stavu da srpski mora biti službeni. To nije ideološko pitanje, već demokratsko i pravno. Službeni jezik mora da odslikava fakticitet društva. Ako je većinski jezik srpski, onda mora imati službeni status. To je osnovna civilizacijska logika.

Stavovi iz intervjua za „Politiku“ jasno pokazuju da se pitanje statusa srpskog jezika u Crnoj Gori vraća u centar institucionalne i političke debate – i da se polako preklapa sa pitanjem same demokratije u ovoj državi.