Dok se javnost privikava na privid unutrašnjeg konsenzusa u pljevaljskom odboru Nove srpske demokratije, ispod površine tinja duboka i pažljivo koordinisana kampanja čiji je primarni cilj, eliminacija predsjednika Opštine Pljevlja Daria Vraneša kao političkog faktora koji ne pristaje na ulogu podanika, ni u lokalnoj ni u široj političkoj postavci.

Naime, tekst podgoričke „Pobjede“ koji se jutros raširio kroz medijski eter, otkriva mnogo više o onima koji stoje iza njega, nego što se na prvi pogled čini. Upadljivo pozivanje ovog projavljeno antisrpskog medija na „izvore iz NSD-a“ jasan je indikator da unutar ove srpske stranke postoje duboko ukopane krtice koje, svjesno ili nesvjesno, igraju po notama onih koji ni Pljevljima, ni srpskom narodu, ni samoj NSD ne žele ništa dobro.

Jedini koji bi mogao imati istorijski i profesionalno održiv kontakt sa novinarskim strukturama „Pobjede“, a da istovremeno ima i politički motiv za urušavanje pozicije Daria Vraneša, jeste aktuelni direktor Srednje stručne škole u Pljevljima, Bojan Strunjaš. Njegovo ime se sve učestalije pominje kao alternativno rješenje za čelnu poziciju u opštini, a upravo on, prema nekoliko izvora iz pljevaljskih krugova, stoji iza „operacije“ izbora novog opštinskog odbora stranke, sastavljenog mimo volje značajnog dijela članstva i što je posebno zabrinjavajuće, pojačanog kadrovima sumnjivog stranačkog pedigrea, uključujući i pojedince bliske bivšem režimu DPS-a.

Iako se tekst „Pobjede“ predstavlja kao novinarski izvještaj, on u suštini funkcioniše kao transparentni pamflet i pokušaj političkog ofiranja i dezavuisanja Vraneša. Optužbe da se „previše osamostalio“ i da se „približio određenim strukturama iz Srbije“ predstavljaju dobro poznatu retoriku svih režima koji su u prošlosti pokušavali da ugase i poslednji žar srpske samosvijesti na sjeveru Crne Gore.

Vraneš, čovjek koji je pobjedio na lokalnim izborima i koji legitimno obavlja funkciju predsjednika opštine, danas je izložen napadima ne samo od strane medija sa dugim tragom antisrpske uređivačke politike, već i od strane aktera iznutra, koji svoju energiju ne usmjeravaju na jačanje stranke, već na urušavanje sopstvenih kadrova, po modelu „ko ne ide za mnom, treba da padne“.

Najveći grijeh Daria Vraneša, izgleda, jeste njegova dosljednost, principijelnost i nesklonost političkoj trgovini. Njegova ironična, ali oštro intonirana „čestitka“ Milanu Lekiću povodom „telefonskog izbora“ za predsjednika privremenog odbora NSD-a u Pljevljima, ukazuje ne samo na nedemokratski proces unutar stranke, već i na opasno odsustvo transparentnosti u trošenju stranačkih sredstava.

Danas, kada iz senke izranjaju kadrovi poput Strunjaša, uz logistiku medija kakva je „Pobjeda“, potrebno je postaviti suštinsko pitanje da li se na sceni nalazi priprema terena za „instalaciju pouzdanih“, ili, rječnikom ulica Pljevalja, klasično „mijenjanje junaka u poluvremenu“, po narudžbi onih kojima smeta svaki politički predstavnik koji nije uklopljen u šemu kontrolisanog političkog aparata?

Istina je da unutrašnji nesporazumi u strankama nijesu novost. Ali kada se ti nesporazumi medijski artikulišu preko najvatrenijih protivnika srpske politike u Crnoj Gori, onda to više nije stranačko pitanje, već nacionalno. A onda i odgovor mora biti takav a to je u ovom slučaju odbrana Daria Vraneša i to više nije samo stvar pojedinaca koji ga poznaju i poštuju, već šira obaveza svih koji ne žele da se Pljevlja ponovo vrate u ruke starih i novih mešetara.

Sukob unutar NSD-a u Pljevljima više nije pitanje „ko će voditi odbor“, već odraz šire borbe između iskrenih predstavnika srpskog naroda i onih koji pod velom stranačke lojalnosti rade na njegovom razgrađivanju, podjeli i konačnom slabljenju.

Dario Vraneš je tu liniju fronta prepoznao na vrijeme i zato je postao meta. A na javnosti je da prepozna da borba za njega nije borba za poziciju, već za princip.