Klub poslanika Bošnjačke stranke predao je u skupštinsku proceduru Predlog Rezolucije o genocidu u Šahovićima.
Navedeni predlog potpisalo je svih šest poslanika BS.
Predlog Rezolucije o genocidu u Šahovićima, iniciran je od strane Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima, na čijem su čelu reis Islamske zajednice u Crnoj Gori, Rifat ef. Fejzić (predsjednik) i akademik Šerbo Rastoder (potpredsjednik).
Iz ove partije su istakli da od kolega poslanika iz drugih političkih partija očekuju da se odgovorno odnesu prema ovom pitanju i podrže navedenu Rezoluciju.
Tekst Predloga Rezolucije o genocidu u Šahovićima prenosimo integralno:
Skupština smatra da:
1) smatra da 100 godišnje “ćutanje” o masovnom zločinu nad nevinim licima dodatno obavezuje na osudu tog i svakog sličnog zločina;
2) posvećena vrijednostima multikulturnog i multinacionalnog društva osuđuje svako nasilje motivisano vjerskim ili nacionalnom razlozima;
3) naglašava da pravdanje “zločina”’ kao čina tzv. “osvete” je neprihvatljivo za svako pravno uređeno društvo i državu. Posebno tako nešto nije primjereno Crnoj Gori, koja je u svom običajnom pravu njegovala “pravo na osvetu” same nad ubicom i njemu bliskim srodnicima;
4) osuđuje svako djelo ubistva nenaoružanog čovjeka i zločin počinjen u Šahovićima kao događaj bez presedana u crnogorskoj istoriji;
5) poziva Vladu Crne Gore da omogući Odboru za obilježavanje stogodišnjice od ovog zločina i brojnom potomstvu žrtava, prigodnu lokaciju za izgradnju spomen obilježja na području na kojem su živjeli njihovi preci;
6) naglašava potrebu da činjenice vezano za zločin u Šahovićima treba da nađu svoje mjesto i budu prisutne u obrazovnim programima i nastavnom procesu kao nedopustiva pojava u civilizovanom društvu;
7) ukazuje da je potrebno podići posebno spomen obilježje onim građanima pravoslavne vjere, za koje se može dokazati da su svojim činjenjem spasili bar jedan ljudski zivot;
8) sugeriše lokalnim vlaslima u Bijelom Polju, da sprovedu zakonsku obaveza i obilježe i trajno zaštite, odnosno privedu namjeni sva muslimanska groblja na području Šahovića i Pavinog Polja;
9) naglašava značaj i potrebu da se 9. i 10. novembar ustanove za dane sjećanja na nevino stradale stanovnike Šahovića
10) obavezuje se da će nastaviti da učvršćuje svijest i javno razumijevanje činjenica o zločinu u Šahovićima, na isti način kako je to radila u odnosu na druge zločine počinjene na području države Crne Gore;
11) naglašava da današnji stanovnici Vraneške doline ne mogu biti “krivi” za zločin počinjen prije 100 godina, niti priznavanje tog zločina može biti osnov za bilo kakvu promjenu zatečenih vlasničkih odnosa.
OBRAZLOZENJE I USTAVNI OSNOV ZA DONOSENJE REZOLUCIJE
Ustavni osnov za donošenjc rezolucije sadržan je u clanu 82 stav I tačka 3 Ustava Cme Gore, kojim je propisano da Skupština Crne Gore donosi propise i opšte akte (odluke, zaključke, rezolucije, deklaracije i preporuke).
Drugi razlozi za donošenje Rezolucije
Povod za masovni zločin počinjen nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini bilo je ubistvo iz zasjede Boška Boškovića, načelnika ministarstva unutrašnjih djela u penziji, u mjestu Ceru, koji je tuda prolazio sa svojim rođakom Miletom, koji je tom prilikom ranjen.
Nakon što je ubijen. Boško Bošković, načelnik Ministarstva unutrašnjih djela u penziji (osoba protiv koga su podnešene interpelacije u Narodnoj skupštini zbog bahatog i nezakonitog ponašanja), njegovo tijelo donijeto je pred crkvu u Mojkovcu.
Iako tada niej bio predstavnik vlasti, niti na dužnosti, bez ikakvih dokaza tokom sahrane, pronijela lažna pretpostavka i vijestm da su Boška Boškovića ubili muslimanske komite Jusuf Mehonjić i Ilusein Bošković, ikao ovi od 1923. godine nisu bili na tom terenu, nego u Albaniji.
Bjelopoljski načelnik i drugi predstavnici vlasti (Nikodin Cemović, Gojko Terzić, Lazar Bogićević i dr. uz Sekulu Boškovića) su pozvali okupljeni narod nakon sahrane Boška Boškovića na “osvetu” saopštavajući da imaju “odriješene ruke da svete Boška u narednih 24 sata”,
Prethodno je bilo razoružano muslimansko stanovništvo, tako da je naoružane “osvetnike” dočekalo goloruko, nezaštićeno, stanovništvo. Žandari koji su trebali zaštiti stanovnistvo su isli ispred, hapsili i vczali muskarce, koje su na kraju i strijeljali na lokalitetu “džamija”. Prethodno su bili pohapšeni ugledni domaćini i viđeniji ljudi kako bi navodno bili sprovedeni u bjelopoljsko načelstvo.
Na putu ka Bijelom Polju, osvetnici su pobili 28 taoca, dok su za trojicu uzeli “otkup”.
Prema raspoloživim izborima ista sudbina se spremala bjelopoljskim muslimanima: Najugledni bili su zatvoreni u Zaimovica magazu. Jedan od njih, Huzeir aga Dervović je uspio da pobjegne (pomogao mu je jedan srbijanski oficir), potom da dođe do tadašnjeg predsjednika Vlade KSHS, Nikole Pašića i “otkupi” taoce, tako sto je prodao svoj imetak, dao novac i preuzeo obavezu da će svi bjelopoljski muslimani na narednim izborima, marta 1925. glasati za radikale, što se zaista i desilo.
‘’Osvetnici” njih oko 2000, uglavnom iz okoline, su redom ubijali svo muslimansko stanovištvo u Šahovićima i Pavinom Polju. U dužini od 19 kilometara su popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli. Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta i cigrama ubijenih se licitira, zavisno od izvora, od 100-1200.
Nesporne su činjenice: da za ovaj zločin niko nije odgovarao, niti je povedena bilo kakva istraga od strane tadašnjih vlasti. Zloćin je prećutan od strane nauke i potomaka. Prvi o tome javnoje progovorio Milovan Đilas u izdanju “Besudne zemlje” (izdanje na engleskom jeziku 1958. godine) Valjda zbog toga što je za komunističku vlast bio “disident”, a za one druge “komunjara”, ova knjiga će se prvi puz povaiti na ovdašnjim žiteljima razumljivom jeziju tek 2000. godine.
To što se o ovom zločinu ćutalo skoro 100 godina dovoljno govori o potrebi da se o istom javnom progovori. Ništa manje o ovom zločinu nisu ćutali ni potomci žrtava, sve negdje do devedesetih godina, kada se prvi put javno progovorilo o ovom događaju.
Da je zločin u Šahovićima (Vraneškom dolini) za razliku od sličnih, počinjen za vrijeme mira (9-10. novembar 1924. godine=) i da kao takav predstavlja jedinstven primjer i kod nas i u svijetu u kojem država nije reagovala na pojavu stihijskog ubijanja, protjerivanja i maltretiranja nevinih ljudi.
Svjesni da se zločin u Šahovićima ne može porediti sa drugima i zbog toga što na području u kojem su vršeni zločini danas ne živi niti jedan potomak žrtava i da predstavlja jedinstven primjer “etničkog čišćenja”.
Uvjereni smo da “laži motiv” zločina koji je bio osnova za navodnu “osvetu”, sam po sebi, dovoljan povod za osudu ovog nehumanog čina, koji je daleko od tradicije pokoljenja sa crnogorskog područja. Iako se vjerovatno i tada i kasnije i sigurno znalo, da su Boška Boškovića ubila braća Bulatović (Radoš i Drago), to nikome nije bio dovoljan povod za javnu osudu.
Izgleda paradoksalno, da se najveća seoba muslimana nakon balkanskih ratova i protjerivanja Osmanlija desila 1914. godine (po stranih izvorima preko 14.000) i da su ostali samo oni koji su vjerovali u suzivot i koji nijesu imali razloga da se plaše “svoje prošlosti’’ dodatno obesmisljava cin tkz. osvete.
Uz to, 28. avgusta 1973. godine preživjeli akteri i svjedoci ovog zločina su svjedočili o istom, generalu Danilu Jaukoviću, koji je njihova svjedočenja snimio na magnetofonu. Snimljena su kazivanja, pored ostalih: Jovan Pejović iz Polja, tada star oko 90 godina, Milić Španjević iz Gojakovica (oko 82 godine), Rade Ašanin iz Stevanovca (oko 90 godina), Vukašin Marjanović iz Bjelojevića (preko 80 godina), Vuković Novak iz Štitarice (oko 95 godina), Bogavac Panto iz Žari (star oko 70 godina), Jakšić Nikola iz Zari (star oko 85 godina), Milisav Radević iz Bjelojevića (star oko 95 godina), Jovan Gvozdenović iz Bijelog Polja (star oko 60 godina).
Autentičnost iskaza, kojem su pored generala Danila Jaukovića, prisuslvovali i Filip Vukadinović iz Lepenca, Milorad Bakoć iz Poija, nosilac “Spomenice 1941” i tada aktuelni presjednik opstine Mojkovac Maksim Blažević, je javno potvrdila osoba koja jc tada, na zahtjev generala V Jaukovića, snimala iskaz na magnelofonu (Branko Španjević, sin Milica Španjevića, stcnogram je prekucala Slanka Anđelić). 0 tome postoji sačuvan
video zapis po kojem je Španjevic navco da je general Jauković na kraju iskaza sudionika ovog zločina izgovorio sljedece: “Sram Vas bilo starine, nikada ranije, a ni poslije veća rđa nije pala na Cmu Goru i crnogorsko oružje”. Kajanje koje su tada iskazali učesnici zločina zasnivalo se na izričitoj tvrdnji da Boška Boškovica nije ubio Jusuf Mehonjić i da su “muslimani pobijeni pravi, zdravi i bez vidnog razloga”.
