Lijepo je to Andrić rekao: Ne, ravnodušnost ja nisam nikad ni želio ni osećao, čak ni u časovima bolesti ili potištenosti. Ta najgora vrsta smrti, koja se zove ravnodušnost, bila je uvek daleko od mene.
Ni danas nakon svih iznevjerenih očekivanja, nakon svih „neverenduma i neferenduma“ nevjera i iznevjera svih nas koji smo se decenijama borili protiv poslednje diktature u Evropi, smatram da nemamo pravo na ravnodušnost!
Jednostavno nemamo pravo da mirno gledamo dok prvo jedni a sada drugi raskubaju, sitne i čereče veliku pobjedu hrabrog narodnog otpora protiv diktature, pobjedu naroda koji je hrabro koračao ka slobodi.
Nijesmo se borili da nam Đorđe Radulović, a sada Ranko Krivokapić budu personifikacija i percepcija ideološkog i političkog kursa. Da nam sramna petrovdanska fašistička skupština Sekule Drljevića postane ideološka matrica i da dugoročno potonemo i kao ljudi i kao država i kao narod. A ako pristajemo da budemo ravnodušni onda neka nam prvo ukinu izbore a onda neka otvoreno bez ustručavanja postave gubernatora.
Prevario se svako ko misli da se bez podrške građana može vršiti vlast, i da će „Pajovići“ moći beskonačno da odlažu izbore. Prevario se svako ko misli da fali odlučnosti, da smo izgubili korak, da ćemo posustati i prihvatiti da nas pobijede oni koje smo zasluženo porazili 30. avgusta 2020. godine.
Jednostavno na to nemamo pravo. Pred nama je jesen koja će riješiti mnoge dileme i zablude, i kao uvijek u našoj istoriji pokazati da je iskonska Crna Gora uvijek znala da odgovori jer kako Njegoš reče: Crnogorci ne ljube lance . . .
;t=13s&ab_channel=AloOnlineME
