Na kraju svoje političke karijere, obilježene pljačkom sopstvenog naroda i države, nemajući kud, zaglibio je u ekstremizam sa primjesama terorizma, u blokade puteva i paljenje guma, u bacanje Molotovljevih koktela, u probijanje policijskih kordona, širenje otrovnih šovinističkih poruka, podsticanje nemira i sukoba, psovanja majki i fizičkih napada na neistomišljenike.

Vrijeme koje još uvijek provodi na slobodi prilježno koristi da napakosti Crnoj Gori na svaki mogući način, da joj uništi sve šanse da se ekonomski oporavi i razvije, da svađa i zavađa, žari i pali, ne bi li nekako u sveopštem haosu i metežu sačuvao ono na šta je jedino mislio predugih 30 godina- opljačkano blago i južni dio leđa.

Ostaće zapisano da je Crna Gora imala predsjednika koji je kao jedan od najistaknutijih ratnih huškača sa početka 1990-tih, dolazeći sa ulice na vlast pučem januara 1989. godine, pozivajući crnogorske momke u rat i konačan obračun sa ”ustašama i balijama”, uspio da se na kraju svoje tragične političke karijere pokloni žrtvama u Srebrenici, noseći sa Čedomirom Jovanovićem ove godine tabute ubijenih, da bi cinizam i sramota tzv. predsjednika prije neki dan u Hrvatskoj dostigla vrhunac: položio je vijenac na spomenik “Glas hrvatske žrtve – Zid boli” na zagrebačkom groblju Mirogoj.

[caption id="attachment_33756" align="aligncenter" width="735"] printscreen[/caption]

Ratni profiter Đukanović, dobrovoljni davalac tuđe krvi, izvinio se Hrvatskoj i Bosni, Mesiću i Izetbegoviću, poklonio se žrtvama hrvatskim i bosanskim, neiskreno i lažljivo tipično za njega govoreći još krajem 1990-tih da ”nije bio na Dubrovačkom ratištu’’, kao istaknuti ratni huškač je imao na to pravo, ali poslije tog čina je morao da se miče sa javne scene, da se iskreno pokaje i ode u manastir. Ne, on je odlučio da na kraju svoje tragedije manastire i crkve pokrade, kao što je sve oglodao do kosti, da udari na svetinje ne bi li od njih napravio rizorte, kockarnice, rasprodavajući crkvenu zemlju u bescijenje svojim bjelosvetskim hohštaplerima.

Svima se izvinio Đukanović samo ne svom narodu, svim žrtvama se poklonio, obišao je i Potočare i Mirogoj u par mjeseci, ali nikada nije posjetio Murino i poklonio se ubijenoj djeci. Nikada nije obišao porodice one ubijene mladosti koju je on gurao u rat, nije se sjetio ni svojih stradalih Nikšićana, zvjerski mučenih u zloglasnim logorima u Duvnu i ”Lori”, svojim hrvatskim domaćinima nije postavio ta pitanja, nego je molio za pomoć za obračun sa sopstvenim narodom i Crkvom toga naroda.

[caption id="attachment_33757" align="aligncenter" width="905"] printscreen[/caption]

Nesrećni tzv. predsjednik se poslije kraha svoje hrvatske turneje, poslije blama i srama koji je priredio i sebi, ali i svima nama, vratio u Podgoricu.

Gostujući na RTCG nije našao za shodno da se osvrne na svoje kumove-pljačkaše Brkoviće, njih nije pominjao, ali je udario opet na neposlušni narod, bavio se Crkvom, iako ta spaljena duša ne vjeruje ni u šta osim u opljačkani dolar, opet je huškao i zavađao, ni iz nehata ne znajući da kaže makar jednu istinu.

Pokušao je da se ogradi od njegovog savjetnika Veljovića, kolovođe pobune na Cetinju, kaže nije mu bilo mjesto u probijanju kordona. Ali, najavljujući i spremajući nove akcije po podgoričkim kafanama uz čivas, igrajući se sa živcima i strpljenjem ovog opljačkanog naroda, pokušao je da nam objasni propali pučista Đukanović da je njegov Veljović samo htio da ‘’dođe do manastira i smiri tenzije’’. Da Veselin Veljović ulazi u Cetinjski manastir?! Da kolovođa pobune i organizator ‘’crnih trojki’’ smiri tenzije?!

Poručio nam je ono što je rekao i sam premijer Krivokapić, nastaviće se sa pokušajima ugrožavanja mira i destabilizacijom, sa rušenjem legalno izabrane vlasti i ustavnog poretka, ali na sreću svih nas, niko dobronamjeran i civilizovan propale pučiste više ne slijedi na zlom putu uništavanja svih šansi da Crna Gora bude uređena kuća za sve njene građane. Niko ih ne prati, niko osim šačice kriminalaca.

Kad Pravda zakuca na vrata kriminalnog dubla Đukanović-Veljović, a taj dan se neumitno približava, jedino što će da ih prati su sjene nevinih žrtava njihove kriminalne politike i prakse, od toga neće moći pobjeći ni u Potočare, ni na Mirogoj, ni bilo gdje.