Svečana dodjela nagrade „Prosvjetitelj 2025“, održana sredinom oktobra u Podgorici, naizgled je bila tek još jedna prilika da se istaknu posvećeni nastavnici i pedagozi. Međutim, iza svečane scenografije događaja koji je organizovala Fondacija Alek Kavčić, uz podršku Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) i Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija, stoji znatno širi proces — tiho preoblikovanje obrazovnog i kulturnog prostora Crne Gore.

Fondacija „Alek Kavčić“ u Srbiji je već prepoznata po akcijama koje su promijenile način na koji se govori o udžbenicima, pristupu znanju i finansiranju obrazovanja. U Crnoj Gori, međutim, njeno prisustvo dobija institucionalnu podršku na najvišem nivou — ne samo od države, već i od akademske zajednice.

Time filantropija dobija oblik sistema uticaja, u kome privatna inicijativa prerasta u državni model, a pojedinačna akcija postaje dio zvanične obrazovne politike.

Najveći dio javnosti ovaj proces vidi kao nešto pozitivno — podršku nastavnicima, promociju znanja i motivisanje prosvjetnih radnika. Ali upravo u tome leži suština – najjači uticaj danas više ne dolazi kroz politiku, već kroz obrazovanje. Onaj ko definiše vrijednosti znanja i načina na koji se ono prenosi, utiče i na identitet generacija koje dolaze.

Rektor Božović i uloga Univerziteta Crne Gore


Paralelno s tim procesom, Univerzitet Crne Gore, kojim rukovodi rektor prof. dr Vladimir Božović, prolazi kroz fazu međunarodnog umrežavanja i akademske modernizacije. Božović, po struci matematičar i računarski naučnik, ističe saradnju s univerzitetima poput UC Berkeley i aktivno gradi veze s obrazovnim i tehnološkim centrima u regionu.

Međutim, ono što izaziva interesovanje jeste paralelnost između Kavčićevih aktivnosti i pravca kojim se kreće Univerzitet pod Božovićevim vođstvom. I jedan i drugi govore o „znanju kao budućnosti“, o „društvu inovacija“, o „integraciji na prostoru regiona“. Ta podudarnost, iako na prvi pogled apolitična, ima svoju dimenziju u kontekstu identitetskih podjela u Crnoj Gori i odnosa prema Srbiji.

Univerzitet kao čvorište nove ideologije


Dok Fondacija „Alek Kavčić“ gradi mrežu simboličkog autoriteta, Univerzitet Crne Gore, pod vođstvom rektora Vladimira Božovića, razvija paralelni tok institucionalne integracije. Najave o partnerstvima sa stranim univerzitetima, modernizaciji programa i digitalizaciji naučnog rada prate retorika koja poziva na „otvorenost, kreativnost i evropske standarde“.

Međutim, upravo u tom naglašenom tehnokratskom i naizgled apolitičnom pristupu krije se ono što je najznačajnije: kontrola vrijednosnog okvira unutar kojeg će se obrazovati nove elite. Univerzitet više nije samo naučna institucija — on postaje platforma za ideološku konsolidaciju društva.

Božovićev stav da „nauka treba da prevaziđe nacionalne i kulturne granice“ u tom kontekstu djeluje dvosmisleno, kao izraz modernosti, ali i kao signal postepenog redefinisanja identitetskih orijentira u državi koja i dalje traži sopstveni kulturni temelj.

Simbolika nagrade i izbor dobitnika


Javno naglašavanje „novih metoda“, „evropskih pedagoških standarda“ i „otvorenosti ka svijetu“ pratilo je medijsko predstavljanje događaja u kojem je nagrada predstavljena kao „prelomni trenutak“ za crnogorsko obrazovanje.

Dobitnik nagrade „Prosvjetitelj 2025“ je učitelj Sava Kovačević, čije je pedagoško djelovanje prepoznato kao primjer inovativnosti i posvećenosti. Ono što ovaj izbor čini osjetljivim jeste identitetsko okruženje u kojem se kreću i on i članovi njegove porodice — aktivno prisutni u javnim raspravama o jeziku, kulturi i nacionalnom identitetu.

Tako se i ovaj događaj, naizgled isključivo obrazovni, našao u fokusu ideoloških tumačenja – jedni ga vide kao iskorak ka modernizaciji i otvaranju, drugi kao sofisticirano uključivanje obrazovanja u identitetsku politiku.

Ono što se, međutim, ne pominje jeste da se iza svakog takvog izbora nalazi mreža uticaja — kulturnih, ideoloških i institucionalnih. To nije slučajnost, već posljedica pažljivo izgrađenog sistema u kojem pojedinačne biografije i stavovi postaju elementi šire slike. Slike Crne Gore koja nastoji da se definiše kao poseban kulturni prostor, izdvojen i različit.

Spoj fondacije, akademije i univerziteta stvara trougao uticaja koji premašuje formalne granice obrazovanja. To više nije samo pitanje ko finansira projekte, već ko kontroliše simbole — ko dodjeljuje priznanja, ko definiše nastavne programe, ko odlučuje šta znači „prosvjetiteljstvo“ u savremenom društvu.

U tom procesu Crna Gora sve više postaje laboratorija novog ideološkog modela, u kojem se javne institucije i privatne inicijative stapaju u zajedničku matricu interesa. Na površini je riječ o obrazovanju i nauci, ali u dubini — o redefinisanju identiteta i kulturne orijentacije.

Pitanja bez odgovora


Šta je stvarni domet ovakvih inicijativa? Da li je riječ o iskrenom ulaganju u znanje i modernizaciju, ili o postepenom oblikovanju novog kulturnog koda koji odgovara određenim političkim i ideološkim strukturama?

Postavljanje takvih pitanja nije izraz skepse, već nužnost svakog društva koje želi da sačuva integritet svog obrazovnog prostora. Fondacije i univerziteti mogu biti motor razvoja, ali mogu postati i instrument uticaja čiji je krajnji efekat teško predvidjeti.

U epohi u kojoj se geopolitika više ne mjeri teritorijama već idejama, znanje postaje nova valuta moći. Onaj ko kontroliše sadržaj udžbenika, nastavnih programa i nagrada za „prosvjetitelje“, utiče na to kako jedno društvo vidi sebe, svoje porijeklo i svoju budućnost.

Crna Gora je u tom procesu sve više prostor na kojem se preklapaju interesi i ambicije – državne, akademske i filantropske. Upravo zato događaji poput „Prosvjetitelja 2025“ nisu beznačajne svečanosti, već signal da se preko obrazovanja oblikuje nova struktura moći — tiha i dugoročna.

Obrazovanje je uvijek više od nastave. Ono je ogledalo vrijednosti i mehanizam kontrole. A kada prosvjetitelji postanu dio sistema uticaja, pitanje više nije ko ih nagrađuje — nego ko preko njih gradi budućnost.