Kada je Miloš Karadaglić, svjetski poznati gitarista, odbio da primi Trinaestojulsku nagradu, djelovalo je kao moralni čin jednog slobodnog umjetnika. Ali, što se više otvaraju zavjese ove predstave, sve više liči da se iza „umjetničkog protesta“ krije režija sa sasvim drugog sprata — onog gdje se duhovni uticaji susreću sa finansijskim tokovima i političkim kalkulacijama.

U središtu scene su sveštenik Gojko Perović i biznismen iz Berlina – Robert Miletić-Glendžo, čovjek koji se predstavlja kao dobrotvor, a djeluje kao neko ko u Crnoj Gori želi da rasporedi karte moći između oltara, medija i kapitala.

Sveštenik, gitarista i biznismen u ulogama koje niko nije prijavio na audiciji


Karadaglić je, podsjetimo, odbio da primi novčani dio nagrade. Ali samo nekoliko dana kasnije, na njegov račun pojavila se donacija — gotovo identična iznosu državne nagrade.

Prema našim saznanjima, iznos od oko 13 hiljada evra Karadagliću je prebacio Robert Miletić-Glendžo, kontroverzni biznismen koji je poznat po svojoj bliskosti sa crkvenim krugovima i neformalnim uticajem unutar Mitropolije crnogorsko-primorske.

Oficijelno – radi se o „patriotskom gestu“. Neoficijelno – o finansijskoj kompenzaciji režiranoj u paketu s odbijanjem nagrade, uz blagoslov jednog uticajnog posrednika u mantiji.

Kada mantija susretne milionera


Sveštenik Gojko Perović, inače dobro povezan u medijskim i nevladinim strukturama, godinama je predstavljen kao „umjereno lice“ Mitropolije crnogorsko-primorske, ali u pozadini igra ulogu neformalnog kanala za povezivanje biznismena Glendža sa pojedinim umjetnicima i medijskim projektima.

Istraživanje ukazuje da je upravo preko Perovića „porodica Glendžo“ već više puta distribuirala humanitarne pošiljke Crvenom krstu i narodnim kuhinjama pod okriljem Mitropolije. To je stvorilo trajnu simbiozu finansijske zavisnosti i duhovnog pokroviteljstva, kojom je Miletić-Glendžo uspio da stekne poziciju „nevidljivog dobrotvora“ — ali i uticaja.

Biznismen bez granica


Prema zvaničnim podacima, Glendžo je član upravnog odbora švajcarske kompanije Capital Concept AG (Zug), specijalizovane za upravljanje kapitalom i finansijsko savjetovanje. Prije toga, bio je direktor Centrum Conzept GmbH u Berlinu, u sektoru nekretnina.

Porodica Glendžo iz Berlina u javnosti je predstavljena kao „veliki donator“. Samo u posljednje tri godine podijelili su, kako se tvrdi, preko 300 tona humanitarne pomoći u Crnoj Gori. Ipak, nijedan zvanični dokument ne navodi da je baš Robert bio individualni donator.

Ta dvosmislenost nije slučajna. U poslovnim krugovima, njegovo ime se vezuje za mrežu ofšor fondova, posredničkih agencija i investicionih šema koje se predstavljaju kao „filantropija“.

„Promontenegrinski“ motivi i planovi


Ono što Glendžo ne skriva, jeste njegova otvorena naklonost prema ideji tzv. autokefalne Crnogorske crkve. U privatnim krugovima se predstavlja kao čovjek koji „želi da Mitropolija bude nezavisna, ali finansijski stabilna“ — što u prevodu znači, finansijski zavisna od njega i njemu sličnih.

Zato je, kako tvrdi jedan naš izvor, Karadaglićev gest bio idealan povod koji je za cilj imao da se stvori utisak moralnog otpora, a zapravo da se pokaže kako "patriotski krugovi" iz sjenke mogu da utiču i na umjetnike i na Crkvu. To je Glendžov model, ući sa novcem, a izaći sa uticajem. Pravi razlog je bio da se medijski dodatno pojača utisak nakon što je antisrpska kampanja protiv laureata Bećira Vukovića dobila široku podršku u građanističkim krugovima dijela vlasti i kompletne opozicije.

Gitarista svira, sveštenik savjetuje, biznismen plaća – tako nastaje "patriotska simfonija"


Karadaglić je, čini se, postao nesvjesni akter u već pripremljenom scenariju. Njegov gest odricanja od nagrade bio je iskorišćen kao simbolički poluga u mnogo široj igri – onoj u kojoj se spajaju finansijski interesi, duhovni autoriteti i politički marketing.

Javnost je vidjela moralni čin umjetnika, ali nevidljivi rukopis iza te predstave pripada onima koji su iz sjenke — organizovali, finansirali i usmjerili cijelu epizodu, kako bi pokazali da u Crnoj Gori danas ne postoje granice između hrama, medija i kapitala.

Perović, čovjek koji se godinama pozicionira kao lice „umjerene crkve“, u stvarnosti je posrednik između finansijskih krugova i duhovnih struktura, osoba koja svojim autoritetom omogućava da novac iz Berlina i Zuga stigne u podgoričke i cetinjske fondove – pod znakom dobročinstva.

Saradnja sa porodicom Glendžo nije novost, upravo su preko mreža koje on kontroliše distribuirane humanitarne pošiljke ali svaki kilogram pomoći nosio je i kilogram uticaja.

Slučaj Miloša Karadaglića  je fino upakovana operacija u kojoj su sveštenici posrednici, biznismeni dobrotvori, a umjetnici paravani.

Nije poznato koliko je Karadaglić bio svjestan igre u koju je uvučen, ali sigurno je da se iza njegovog „ne“ državnoj nagradi krije mnogo više od lične odluke.

Ako je Trinaestojulska nagrada trebalo da slavi slobodu, onda je ovogodišnja dodjela postala njena najfinija parodija – u režiji nevidljivih menadžera vjere, umjetnosti i kapitala.