Suđenje bivšoj predsjednici Vrhovnog suda Crne Gore Vesni Medenici, koje je danas trebalo da bude održano u podgoričkom Višem sudu, još jednom je odloženo, ovaj put za 1. septembar. Razlog: hospitalizacija u Opštoj bolnici u Bijelom Polju i najava operacije teško povrijeđene ruke.

Sudija Vesna Kovačević je medicinsku dokumentaciju dostavila vještaku dr Nemanji Radojeviću, koji je potvrdio da je operacija opravdana, ali i naglasio da nije bilo potrebe za bolničkim ležanjem dva dana prije intervencije. Takođe je naveo da ni sam datum operacije, zakazan za 23. jul, nije izvjestan jer je neophodno nabaviti ortopedska pomagala. Advokat Medenice, Zdravko Begović, saopštio je da su pomagala već obezbijeđena, te dodao da „nije u redu insinuirati da njegova klijentkinja odugovlači postupak“.

Ipak, javnost sve manje ima razumijevanja za ovakva objašnjenja. Jer, ovo je samo jedno u nizu suđenja Medenici koja su ili odložena, ili još uvijek nisu ni otpočela u punoj procesnoj formi. Do sada su ročišta odlagana više od dvadeset puta, što je praksa bez presedana u novijoj istoriji crnogorskog pravosuđa.

Optužnicom su, pored Medenice i njenog sina Miloša, obuhvaćeni i brojni saradnici i službenici, ukupno 19 osoba. Terete se za stvaranje kriminalne organizacije, šverc cigareta i droge, primanje i davanje mita, zloupotrebu službenog položaja, uticaj na pravosuđe, pa čak i za teške tjelesne povrede i nedozvoljeno držanje oružja. Za neke od njih postupci se vode odvojeno, ali je u velikom broju slučajeva upravo Medenica centralna figura.

Vesna Medenica je već osuđena na šest mjeseci zatvora u drugom predmetu zbog zloupotrebe položaja, ali izvršenje kazne se takođe odlaže. U međuvremenu, novi postupci počinju, pa se ponovo prolazi kroz krug vještačenja, medicinskih nalaza, bolničkih potvrda i beskrajnih zahtjeva za odlaganje.

I sve to ne bi bilo dramatično da se ne radi o osobi koja je decenijama bila na vrhu crnogorskog pravosuđa, kao predsjednica Vrhovnog suda, kao član Sudskog savjeta, kao simbol reforme pravosuđa koju su stranci podržavali. Danas, ta ista ličnost se tretira kao „ozbiljno bolesna“, ali uporno izbjegava pojavljivanje pred sudom, u postupcima u kojima se tereti za najteža krivična djela.

Građani se sve češće pitaju da li Medenica, iako više nema formalnu funkciju, i dalje „drži u šakama“ crnogorsko pravosuđe? Njeno pojavljivanje u sudnicama je sve rjeđe, ali njeno nasljeđe, sudije, tužioci i cjelokupan pravosudni aparat, kao da je i dalje pod njenom kontrolom. Da li su ovi postupci zaista pravna borba, ili procesi režirani iz sjenke u kojima jedna žena upravlja tempom suđenja, nalik metodama koje je svijet viđao samo u slučajevima poput Pabla Eskobara?

Dok javnost gubi povjerenje, a postupci se gase pod teškim teretom proceduralnih trikova, jedino što ostaje jasno jeste da je pravosuđe u Crnoj Gori danas pod testom koji će definisati njegovu suštinu. Hoće li pravda biti dostupna i jednaka za sve, ili će pred njom i dalje stajati neprikosnoveni zid povlašćenih?!