Crnogorski bezbjednosni sektor, tradicionalno zaokupljen obračunima sa unutrašnjim duhovima prošlosti i kadrovskim kombinatorikama, ovih dana se pohvalio "uspjehom" u borbi protiv radikalnog islamističkog ekstremizma. Po "nezvaničnim" saznanjima dostavljenim "Vijestima", ANB i Uprava policije spriječili su pokušaj uspostavljanja radikalne islamske mreže u Crnoj Gori, tako što su protjerali državljanina BiH Harisa Šunda. On je, zamislite, pokušao da u Plavu oformi paradžemat – vjersku zajednicu mimo kontrole zvanične Islamske zajednice.
I dok javnost treba da aplaudira na "brzu i pravovremenu" reakciju naših službi, ostaje zapitanost: zar isti taj Šundo nije već bio protjeran iz Srbije, i to nakon terorističkog napada ispred ambasade Izraela u Beogradu u junu 2024? Zar se njegovo ime već nije provlačilo po dosijeima regionalnih službi? Ili, jednostavnije rečeno — jesu li nam ga drugi poslali nazad, pa se sada glumata hrabrost dok se zatvaraju vrata koja je odavno neko drugi otvorio i provjetrio?
Prema podacima koje je ANB ponudila, u Crnoj Gori postoji nekoliko radikalnih selafijskih grupa, raspoređenih po frakcijama, sa međunarodnim kontaktima, šifrovanom komunikacijom i propagandnim materijalom. Problem se, kako navode, dodatno komplikuje uticajem propovjednika iz regiona — što je eufemizam za nesmetano djelovanje radikalnih struja već godinama, pod nosom službi koje sada "analiziraju trendove".
Najzanimljiviji dio iz "nezvaničnih saznanja" svakako je povezanost Šunda sa starim znancima crnogorske bezbjednosne arhive – Omara Redžepagića i Džemala Canovića, koji su se pridružili ISIL-u. Redžepagić je u zatvoru kod Kurda, Canović je, vjeruje se, poginuo. A njihove "sablje" sada pokušava da ponovo naoštri Šundo – uz nove mlade sljedbenike, naravno.
Iako Crna Gora formalno nije imala teroristički napad izvršen u ime religije, svi relevantni akteri se slažu da su "uslovi tu", da se "radikalizacija razvija", i da se "mora reagovati u ranoj fazi". Ali ako se "rana faza" odnosi na čovjeka koji je već deportovan iz Srbije zbog povezanosti sa terorističkim napadom, onda nam definicije kasne koliko i odgovornost bezbjednosnih struktura.
Crnogorska tajna policija je, bar po sopstvenom priznanju, svjesna da ne može iskorijeniti problem, već ga samo "držati na društveno prihvatljivom nivou". Što bi se prevelo: čekamo da ponovo neko drugi uradi posao, a mi ćemo onda protjerati ostatke.
I vehabije i službe rade svoj posao. Jedni šire mrežu, drugi je prijavljuju kada se već rasplela. Obični građani, naravno, ne znaju šta je opasnije: radikalni propovjednici u džematima ili paralelni svjetovi unutar bezbjednosnih struktura u kojima je glavna vještina – reagovati naknadno i ubjedljivo glumiti uspjeh.
