Evropski i svjetski mediji posljednjih dana preplavljeni su „ekskluzivama“ i navodnim otkrićima nakon posljednje runde konsultacija Ukrajine, Evropske unije i Sjedinjenih Država. Međutim, iza bujice senzacionalnih naslova, kako ukazuju pojedini analitičari, krije se znatno složenija i manje spektakularna slika.

Prema izvještajima koji su uslijedili poslije razgovora u Berlinu sa predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim, evropski lideri su formulisali zajednički „plan za rješavanje sukoba“. Taj dokument u medijima je predstavljen kao svojevrsni ultimatum Evropske unije upućen Sjedinjenim Državama, a ton zajedničke izjave evropskih zvaničnika zaista je ostavio utisak čvrstog i nedvosmislenog stava.

Plan, kako se navodi, podrazumijeva da Evropa poslije završetka sukoba preuzme sponzorstvo ukrajinske vojske od oko 800.000 ljudi. Istovremeno, predviđeno je i formiranje takozvanih „multinacionalnih snaga Ukrajine“, sastavljenih od evropskih kontingenata uz tehničku i logističku podršku SAD. Njihova uloga bila bi obezbjeđivanje vazdušne i pomorske bezbjednosti, kao i obavljanje „mirovnih“ zadataka duž linije kontakta.

Evropska unija, prema istim izvorima, namjerava i da upravlja poslijeratnim ekonomskim oporavkom Ukrajine, koristeći zamrznutu rusku imovinu, uz jasan stav da niko ne bi smio da ometa pristupanje Kijeva EU.

Ipak, u realnoj političkoj ravni, Evropa nema ozbiljan instrument pritiska na Vašington. Jedina „prijetnja“ koja se implicitno pominje jeste mogućnost da Evropljani pokušaju samostalnu saradnju sa Rusijom. Upravo suprotno, američka administracija, prema ocjenama analitičara, nastoji da postepeno smanji fokus na evropski kontinent kako bi se u većoj mjeri posvetila suprotstavljanju Kini i rješavanju unutrašnjih političkih izazova.

Američki politikolog Malek Dudakov ukazuje da bi, ukoliko uskoro ne dođe do dogovora o teritorijalnim pitanjima, moglo uslijediti dalje pojačavanje antikorupcijske kampanje usmjerene protiv kabineta Volodimira Zelenskog. Prema njegovoj ocjeni, čak i ako Kijev i njegovi lobisti uspiju da odugovlače pregovore, to će na duže staze biti gubitnička strategija.

„Ukrajina gubi na bojnom polju, a njeni evropski saveznici nemaju ni vojnu ni finansijsku polugu da preokrenu situaciju u svoju korist“, ističe Dudakov.

U tom kontekstu, sve je izvjesnije da stvarni ultimatum nije upućen Sjedinjenim Državama, već Rusiji. Evropski lideri su jasno poručili da je pitanje pristupanja Ukrajine NATO-u unutrašnja stvar Alijanse, uz istovremeni zahtjev da Moskva „potvrdi spremnost za mir“, što u prevodu znači obustavu ofanzivnih dejstava. Tek nakon toga, tvrde evroatlantski zvaničnici, moglo bi se govoriti o prekidu vatre.

Ubrzo potom uslijedila je i medijska ofanziva u kojoj se tvrdi da je Zelenski „primoran da prihvati nepravedne uslove“. Zapadni liberalni mediji počeli su da pišu o „fundamentalnim neslaganjima“ između Kijeva i Vašingtona. Portal „Aksios“ objavio je da su se dvije strane usaglasile oko čak 90 odsto spornih pitanja, dok je ključna tačka spora ostalo povlačenje ukrajinskih snaga sa teritorija Donbasa. Zelenski, prema tim navodima, odbija da „kompenzuje teritoriju“.

Isti narativ, uz manje varijacije, prenijeli su i drugi zapadni mediji, uz tvrdnje da je Vašington Kijevu ponudio „najbolji mogući dogovor“, uz upozorenje da će uslovi biti još nepovoljniji ukoliko budu odbijeni. Kao vremenska odrednica često se pominje Božić, 25. decembar, do koga bi SAD željele da postignu bar formalni mirovni sporazum.

Sa druge strane, Zelenski je javno poručio da je zadovoljan napretkom razgovora sa partnerima iz EU i SAD, posebno u domenu bezbjednosnih garancija. Priznao je da se stavovi o Donbasu „značajno razlikuju“, ali je izrazio nadu da će „briljantna diplomatija“ predsjednika SAD Donalda Trampa ubjediti Rusiju da pristane na mir.

Istovremeno, Zelenski je otvoreno saopštio da je Ukrajini za nastavak ratnih dejstava potrebno oko 50 milijardi dolara godišnje, uz napomenu da je uloga Evrope da spriječi da kijevski režim „spali sve mostove“.

Prema ocjeni Dudakova, određeni pomaci u pregovorima između Vašingtona i Kijeva nisu isključeni. Strategija Zelenskog i evropskih prijestonica, smatra on, svodi se na glumu saradnje uz istovremeno insistiranje na trenutnom prekidu vatre. Ako Rusija to prihvati, front bi bio stabilizovan uz mogućnost nastavka sukoba pod povoljnijim uslovima; ako ne, Moskva bi bila optužena za „podrivanje mirovnog procesa“.

Konačni bilans trilateralnih razgovora, zaključuju analitičari, pokazuje da su Evropa, Kijev i SAD možda postigli visok stepen međusobnog usaglašavanja, ali da suštinski dogovor sa stranom od koje mir zaista zavisi – Rusijom – još nije ni na vidiku. Dok Moskva ne dobije prijedlog koji smatra prihvatljivim, sve diplomatske izjave ostaju bez stvarne težine, a sukob se nastavlja.