Na završnoj večeri 21. godišnje skupštine Valdajskog kluba u Sočiju, Vladimir Putin je i ove godine odgovorio na pitanje dr Aleksandra Rakovića. Među brojnim ekspertima iz cijelog svijeta, Raković ove godine na Valdaju nije bio jedini Srbin: Srbiju su predstavljali i dr Ivona Lađevac i dr Miša Đurković.

Evo stenograma dijaloga Raković – Putin:

Aleksandar Raković: (prevod sa engleskog): Poštovani gospodine predsjedniče, ja sam Aleksandar Raković, istoričar iz Srbije. Za mene je čast što Vas ponovo vidim, slušam i sa Vama razgovaram.

Moje današnje pitanje za Vas je sledeće: Šta su, po Vašem mišljenju, državni i pojedinačni mehanizmi koje Rusi, Srbi i drugi narodi širom svijeta treba da koriste da bi zaštitili naše tradicionalne vrijednosti i zaštitili sebe i svoj identitet od prodornog i nametljivog uticaja zapadne ideologije koji smo vidjeli ove godine na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Parizu? Hvala.

Vladimir Putin: Što se tiče onoga što smo vidjeli na otvaranju, da budem iskren, u početku nisam ni gledao, a onda su mi rekli da se tamo nešto dešava, pa sam pogledao. Ne znam na šta su računali i zašto su to uradili organizatori i zašto je MOK to dopustio. To je svakako bilo uvredljivo za milione hrišćanskih vjernika. Zašto je potrebno vrijeđati bilo koga, vrijeđate njihova vjerska osjećanja? Oni koji su to uradili reći će da nisu imali namjeru da uvrijede i da ne vide ovdje ništa uvredljivo.

Ali isto se dešava i u odnosu na predstavnike islama, kada spaljuju Kuran ili svakakve ilustracije, stripove sa Prorokom objavljuju pod firmom slobode govora. Sada ću ipak ponoviti ono što sam već mnogo puta govorio: sloboda jednog čovjeka ili društva završava se tamo gdje počinje sloboda drugog. Jer ako je dozvoljeno da nekoga vrijeđati, njegova vjerska osjećanja i reći: „To je moja sloboda, radim ja šta hoću“, onda se možete doći i do ubistva – „Hoću da ubijem“. “Ja hoću da ubijem.” I otišao je i ubio. “To je izraz moje slobode.” Pa jel tako? Koješta, naravno.

Ljudi ne osjećaju nikakve granice, „ne vide kraj“, kako narod ponekad kaže. Imaš neku viziju nečega, u redu, ostani pri svojoj viziji tog nečega. Ali ako znaš da to može da uvrijedi drugog čovjeka, uzdrži se da to učiniš. To je sve – pravilo je prosto.

Oni misle da se može tako postupati. Baš kao i mogućnost da se muškarci takmiče u ženskim sportovima, koja jednostavno ubija ženski sport. A kad sam se, izvinite, već dotakao te teme, po mom mišljenju, neki sportovi nisu za žene. Izvinjavam se ženama, reći će da griješim. Pa dobro, to je već druga tema.

Ali ako se žene već bave ovim sportovima – dizanjem tegova, boksom, ne znam, rvanjem, neka se onda žene međusobno i takmiče. I onda prosto muškarac, jer se proglasio ženom, sve ih je pobijedio, slomio ženi nos, to jednostavno ubija ženski sport. Ženama će postati nemoguće da nastupaju bilo gdje. Baš grozno.

Neka se onda ti muškarci bore među sobom. Proglasili su se za žene, e ti koji su se proglasili, neka se takmiče i bore među sobom na Olimpijskim igrama. Ili takođe i oni koji uzimaju potvrde da su od detinjstva bolesni i da koriste neke ljekove koji daju jasne prednosti u takmičarskom procesu, hajde da i među njima organizujemo takmičenja. Pa, to je tako prirodno, jednostavno, po mom mišljenju. Šta bi tu nekome smetalo? To baš nikoga ne vrijeđa.

A kako zaštititi svoje vrijednosti? Svim sredstvima koja su nam na raspolaganju.