BRISEL – Strah da bi Evropska unija ubrzanim prijemom novih članica mogla da u sopstvene redove uvede države koje bi kasnije blokirale ključne odluke Brisela sve snažnije utiče na politiku proširenja, piše „Politiko”, pozivajući se na evropske zvaničnike i diplomate.

Iako vlade članica EU javno podržavaju nastavak proširenja, u pojedinim prijestonicama postoji izražen otpor ideji da se čitav proces značajno ubrza. Među državama koje insistiraju na opreznijem pristupu „Politiko” navodi Francusku, Njemačku i Holandiju.

U središtu zabrinutosti je mogućnost da bi političke promjene u nekoj od budućih članica, nakon njenog ulaska u Uniju, mogle da dovedu do blokiranja strateški važnih odluka, posebno u oblastima spoljne politike, budžeta i drugih pitanja u kojima je potrebna saglasnost država članica.

„Postoji razlog zašto proces proširenja traje decenijama. Plašimo se da ćemo pustiti trojanskog konja”, rekao je za „Politiko” diplomata iz jedne od zemalja koje su skeptične prema ubrzanom prijemu novih članica.

Prema navodima ovog medija, Evropska komisija radi na mogućim izmjenama pravila koja bi važila za buduće članice, sa ciljem da se postojeće države uvjere da novi talas proširenja neće paralisati proces odlučivanja niti dodatno zakomplikovati raspodjelu novca iz zajedničkog evropskog budžeta.

O proširenju i unutrašnjim reformama Unije evropski lideri trebalo bi da vode stratešku raspravu na sastanku Evropskog savjeta 15. i 16. oktobra. Evropski savjet je još u junu najavio da će se u oktobru posebno baviti vezom između budućeg proširenja i reforme same EU.

Pitanje je dobilo dodatnu težinu nakon ubrzavanja pristupnih procesa Ukrajine, Moldavije i zemalja Zapadnog Balkana. Ukrajina je 15. juna ove godine otvorila prvi pregovarački klaster, koji obuhvata osnovna pitanja, među kojima su pravosuđe, osnovna prava, pravda, bezbjednost, javne nabavke, statistika i finansijska kontrola.

Ipak, samo otvaranje klastera ili pregovaračkih poglavlja ne znači da je članstvo zagarantovano, niti se time određuje rok u kojem bi neka zemlja morala da postane članica Unije. Cijeli proces završava se tek kada budu zatvorena sva poglavlja i postignut dogovor o pristupnom ugovoru, koji potom mora biti prihvaćen u skladu sa procedurama EU i država članica.

Najdalje je u ovom trenutku odmakla Crna Gora, koja pregovore vodi od 29. juna 2012. godine. Otvorila je sva 33 pregovaračka poglavlja, a do sredine juna ove godine 16 je bilo privremeno zatvoreno.

I njen primjer, međutim, pokazuje koliko put do punopravnog članstva može da bude dug. Podgorica već 14 godina pregovara sa Briselom, a u evropskim krugovima se 2028. godina pominje kao mogući horizont za njeno pristupanje, pod uslovom da ispuni preostale obaveze.

Još upečatljiviji primjer je Turska. Ankara je status kandidata dobila 1999, a pristupne pregovore počela je u oktobru 2005. godine. Poslije gotovo 21 godine formalnih pregovora, proces je i dalje na mrtvoj tački, a Savjet EU navodi da su razgovori praktično u zastoju još od 2018. godine.

Takvi primjeri dodatno pojačavaju raspravu unutar Unije između onih koji proširenje vide kao geopolitički prioritet i onih koji upozoravaju da bi prijem novih država bez prethodne reforme evropskih institucija mogao da oteža funkcionisanje bloka.

Upravo zato bi oktobarski samit mogao da bude jedna od važnijih tačaka u daljem oblikovanju politike proširenja, ne samo kada je riječ o tome ko će i kada postati nova članica, već i pod kakvim uslovima će buduće države ulaziti u Evropsku uniju.