Italijanski tužioci koji ispituju navode o takozvanom „Sarajevo safariju”, odnosno tvrdnje da su strani državljani tokom rata u Bosni i Hercegovini plaćali kako bi pucali na civile u Sarajevu, za sada nemaju dovoljno dokaza da zatraže suđenje protiv osumnjičenih, objavio je Rojters, pozivajući se na izvor upoznat sa istragom.

Ta informacija ponovo je otvorila pitanje kredibiliteta optužbi koje su godinama plasirane u dijelu javnosti, a u kojima je, bez dokaza, dovođen u kontekst i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Prema navodima britanske agencije, istraga u Italiji pokrenuta je nakon prijave novinara Ecija Gavacenija, koji je iznio tvrdnje da su bogati Italijani i drugi stranci tokom opsade Sarajeva plaćali kako bi učestvovali u pucanju na civile. U predmetu se, prema istom izvoru, trenutno pominje pet osoba, ali su do sada prikupljeni dokazi ocijenjeni kao pretežno posredni, nedovoljni za podizanje optužnice i pokretanje suđenja.

Slučaj je dobio novu političku dimenziju pošto su u dijelu javnosti iznošene i tvrdnje kojima je predsjednik Srbije povezivan sa ovom pričom. Italijanska novinarka i publicistkinja Žanin Toski Maracani Viskonti, koja godinama prati Balkan, rat u BiH, Kosovo i Metohiju i ulogu međunarodnih institucija u krizama sa kraja dvadesetog vijeka, ranije je ocijenila da su takve tvrdnje potpuno neuvjerljive.

Ona je ukazala da se nekadašnja Jugoslavija devedesetih godina našla u izuzetno teškom položaju, dok je, kako je navela, na Zapadu postojala potreba da se konstruiše neprijatelj kako bi se opravdali potezi suprotni međunarodnom pravu.

„I sama sam se pitala zašto se ta priča o ’Sarajevo safariju’ izvlači sada, poslije tri decenije, ako je uopšte postojala. Prema italijanskom zakonu, sve bi to trebalo da bude zastarjelo, osim ako ne pronađu neki pravni izuzetak. Vijest je odjeknula kao kamen bačen u mirnu vodu i odmah izazvala talase”, rekla je Viskonti.

Prema njenim riječima, ovaj slučaj podsjeća na atmosferu iz 1992. godine, kada bi se jedna medijska bura stišala, a već bi se pojavila nova, često kako bi se prikrili drugi, mnogo problematičniji potezi u međunarodnom pravu i oblasti ljudskih prava.

Viskonti je ocijenila da se u pozadini može prepoznati i širi politički kontekst u Bosni i Hercegovini.

„Brisel već dugo želi da prevaziđe Dejton i napravi jedinstvenu državu u kojoj bi bošnjačka većina imala veći politički uticaj. To bi ubrzalo put BiH u Evropsku uniju. Hrvati u Hercegovini već imaju dvostruko državljanstvo i faktički su dio evropskog prostora. Republika Srpska ostaje jedina prepreka, uprkos garantovanim pravima iz Dejtona. Cijeli ovaj slučaj djeluje kao pokušaj da se probudi emotivna reakcija javnosti. Kada se to postigne, lakše je nametnuti političke odluke koje bi inače teško prošle. Moguće je da se time priprema teren i za neki pritisak prema Srbiji”, navela je ona.

Komentarišući navode hrvatskog novinara Domogoja Margetića da je Aleksandar Vučić učestvovao u „Sarajevo safariju”, Viskonti je rekla da joj takva tvrdnja djeluje „potpuno besmisleno”.

„Predsjednik Vučić je rođen 1970. godine i u vrijeme navedenih događaja imao je 23 ili 24 godine. Ne vidim kako bi tako mlad čovjek mogao da vodi međunarodnu mrežu sa filijalama u Sarajevu, Mostaru, Njemačkoj i drugim zemljama, i to u vrijeme sankcija i otežanih putovanja za Srbe. To jednostavno ne stoji”, istakla je ona.

Viskonti je podsjetila i na riječi Džejmsa Harfa iz agencije „Ruder i Fin”, koja je početkom devedesetih radila za Hrvatsku, Sarajevo i kosovsku opoziciju, navodeći da je suština propagandnog djelovanja bila u tome da se informacija što brže proširi, bez obzira na njenu provjerenost, kako bi prva verzija ostala u svijesti javnosti.

„Demantiji nemaju nikakav efekat. Možda isto važi i danas. Moguće je da se javnosti samo želi ponovo nametnuti slika o tome ko su ’loši momci’. Kada se to postigne, postaje lakše nametati rješenja koja bi inače bila osporena”, ocijenila je Viskonti.

Slučaj „Sarajevo safari” u srpskoj javnosti dovodi se u vezu i sa drugim primjerima medijsko-političkih afera. Više javno tužilaštvo u Beogradu nedavno je saopštilo da je došlo do podataka koji ukazuju da je priča o navodnoj upotrebi „zvučnog topa” na protestu 15. marta 2025. godine bila razrađivana još u januaru te godine, dok je naloženo da se utvrdi ko je učestvovao u organizaciji i širenju tih tvrdnji.

Novi podaci iz italijanske istrage, u kojoj za sada nema dovoljno dokaza za suđenje, dodatno su osnažili ocjene da je priča o „Sarajevo safariju” korišćena i kao instrument političkog pritiska na Srbiju i njeno rukovodstvo, posebno u trenutku kada se ponovo otvaraju pitanja unutrašnjeg uređenja BiH, položaja Republike Srpske i odnosa Beograda sa zapadnim centrima moći.