Izjava hrvatskog šefa diplomatije Gordana Grlić-Radmana, povodom hapšenja osobe po potjernici Zagreba u Crnoj Gori, ponovo je ogolila problematičan odnos Hrvatske prema Podgorici, ali i zabrinjavajuću spremnost crnogorskih vlasti da bez pogovora prihvataju političke presude koje dolaze iz komšiluka.

Grlić-Radman je, komentarišući hapšenje osobe koju Hrvatska potražuje zbog navodnog ratnog zločina, unaprijed presudio, nazivajući uhapšenog „ratnim zločincem“, iako nijedan sud u Crnoj Gori o tome nije odlučivao, niti je sproveden postupak koji bi takvu kvalifikaciju pravno potvrdio. Time je hrvatski ministar grubo pogazio osnovni princip pravne države - da niko nije kriv dok se to ne utvrdi pravosnažnom sudskom presudom.

Takav nastup ne može se tumačiti drugačije nego kao politički pritisak, i to ne samo na pravosuđe, već i na crnogorske institucije koje bi, po logici stvari, morale da štite sopstveni suverenitet i zakonodavni poredak. Umjesto toga, iz Podgorice se ponovo čuje tišina, ista ona koja prati gotovo svaki zahtjev Zagreba, bez obzira na njegovu sadržinu ili ton.

Posebno je indikativno što je u gotovo svim medijskim izvještajima navedeno da je u Crnoj Gori uhapšen „hrvatski državljanin“, ali bez ikakvog pojašnjenja njegove nacionalne pripadnosti. To pitanje se namjerno prećutkuje, iako je više nego legitimno u kontekstu dugogodišnjih političkih i diplomatskih pritisaka koje Hrvatska vrši prema Crnoj Gori, naročito kada je riječ o ratnim temama iz devedesetih.

Upravo ti pritisci - od slučaja Morinj, preko pitanja broda „Jadran“, do imovinskih zahtijeva i otvorenih bilateralnih sporova - godinama se koriste kao instrument ucjene u procesu evropskih integracija. Grlić-Radman je to sada rekao gotovo otvoreno, poručujući da se procesuiranje ratnih zločina i izručenja uklapaju u poglavlja 23 i 24, čime se pravosuđe direktno stavlja u funkciju političke agende.

Time se otvara ključno pitanje za crnogorske vlasti - da li Crna Gora uopšte treba da izručuje ljude po potjernicama Zagreba, ako im se unaprijed presuđuje iz političkih kabineta, prije nego što se sagledaju svi dokazi, saslušaju svjedoci i provede zakonit postupak u skladu sa domaćim pravom?

Dodatni problem predstavlja i činjenica da se hrvatska diplomatija javno hvali „pritiskom“ koji je, kako kaže Grlić Radman, doveo do hapšenja, čime se posredno priznaje da nije riječ o čistoj pravosudnoj saradnji, već o politički motivisanom procesu. Takav pristup ne doprinosi ni dobrim komšijskim odnosima, ni stabilnosti regiona, već produbljuje nepovjerenje i osjećaj nejednakog tretmana.

Razgovori koje je Grlić-Radman vodio sa crnogorskim ministrom vanjskih poslova Ervinom Ibrahimovićem dodatno bacaju sjenku na cijeli slučaj, jer ostaje nejasno da li je crnogorska strana uopšte postavila pitanje presumpcije nevinosti i zaštite sopstvenih pravnih procedura, ili se i ovaj put odlučila za politiku popuštanja.

U konačnom, slučaj hapšenja po zahtjevu Hrvatske se uklapa u širi obrazac odnosa u kojem Zagreb permanentno nameće teme, rokove i zahtjeve, dok Podgorica, bez jasne strategije i samopoštovanja, na to pristaje. Ako se takva praksa nastavi, evropski put Crne Gore postaće sredstvo pritiska, a ne proces zasnovan na jednakim pravilima i poštovanju pravne države.

A pravna država, prije svega, počinje od jedne jednostavne istine – niko nije ratni zločinac dok to ne dokaže sud, a ne neki hrvatski ministar, čiji je najveći diplomatski domet bio onda kada je zaskakao svoju koleginicu iz Njemačke da je poljubi, iako to ova nije željela.