Dok se hrvatska javnost hvali najvećim muzičkim događajem u istoriji zemlje, a organizatori najavljuju spektakl od pola miliona ljudi, kritička pitanje kakve vrijednosti danas afirmiše jedna članica Evropske unije kada u svom glavnom gradu organizuje koncert pjevača poznatog po veličanju ustaške ideologije, ostaje bez odgovora.

Marko Perković Tompson, muzički simbol hrvatskog nacionalizma i dugogodišnji milje radikalnih krugova, ponovo je u centru pažnje. Njegov koncert u Zagrebu, najavljen kao "najveći na svijetu po broju prodatih ulaznica", u fokusu je ne samo zbog muzike, već i zbog simbolike koju nosi. Pozdrav "Za dom spremni", nekadašnji zvanični pozdrav fašističke NDH, po svemu sudeći, ponovo će odjekivati glasovima stotina hiljada ljudi. Ovaj pozdrav, uprkos pokušajima relativizacije, nedvosmisleno je povezan sa režimom odgovornim za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima.

Tompsonova biografija i repertoar ne ostavljaju prostor za sumnju. Pjesme poput „Jasenovac i Gradiška Stara“, u kojima se otvoreno veličaju najmonstruozniji zločini nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata, dugo su dio njegovih nastupa. Sam pjevač priznaje da ih pjeva "u inat neprijateljima Hrvatske", ne negirajući njihovu suštinu, upravo suprotno, potvrdio je svjesno i namjerno izvođenje tih pjesama u javnom prostoru.

Dok francuski, njemački i brojni evropski mediji godinama ukazuju na Tompsona kao simbol ekstremne desnice i nosioca simpatija prema nacističkoj ideologiji, u Hrvatskoj on uživa institucionalnu podršku. Na koncert će doći i predsjednik Sabora i ministar odbrane i to ne kao privatna lica, već kao javni funkcioneri koji svojim prisustvom daju legitimitet i poruku da je to državna kulturna vertikala.

Najveći paradoks krije se upravo u tome što sve ovo ne odjekuje iz neke izolovane autoritarne zemlje, već iz članice Evropske unije, zajednice koja na papiru stoji na antifašističkim temeljima. A u praksi žmuri pred ovakvim događajima, pravdajući ih „muzičkim događajima“ i „izrazom narodne tradicije“.

Koncert ovakvih razmjera, u ovakvom kontekstu, nije kulturna manifestacija već politički događaj prvog reda. To je poruka ne samo hrvatskoj javnosti, već i regionu: ko su heroji, ko su žrtve, a ko je nepoželjan. Ovo je, uoči tridesete godišnjice „Oluje“, poruka upućena protjeranim Srbima i ne samo njima.

Ovdje nije riječ o slobodi govora, već o društvenom i institucionalnom tolerisanju rehabilitacije jedne od najmračnijih ideologija 20. vijeka. Dok hiljade ljudi u horu pjevaju stihove koji veličaju krv i mržnju, Evropa ćuti. I time postaje saučesnik.

Nije zanemarljiva ni činjenica da će sjutrašnjem koncertu prisustvovati i građani Crne Gore, poznati po bliskosti sa ustaškom ideologijom i retorici, uključujući i one koji se preko društvenih mreža godinama javno identifikuju sa simbolima i porukama NDH. Postoje dokazi o onlajn kupovini karata iz Crne Gore ali i objave pojedinaca na društvenim mrežama, koji su se pohvalili kupljenim kartama, potvrđuju ovu tvrdnju naše redakcije. Dok se masovno slavlje ideološke mržnje odvija u neposrednom regionalnom okruženju, crnogorske bezbjednosne strukture ostaju nijemo pasivne, kao da je u pitanju bezazleni kulturni izlet, a ne direktno učešće u događaju koji afirmiše najekstremniji istorijski fašizam.

Umjesto da se pitaju ko su ljudi koji iz Crne Gore odlaze na manifestaciju na kojoj će se slaviti zločini nad Srbima, Jevrejima i Romima i šta takav kulturno-ideološki uticaj znači za naše društvo, bezbjednosni organi ćute. Ćuti i politička elita, naročito onaj građanski segment koji inače pokazuje hipersenzibilnost prema bilo kakvim simbolima srpskog identiteta, ali kada je u pitanju podrška neoustaškoj sceni, gleda u stranu. Ovakvo ćutanje nije samo profesionalni propust, već simptom dublje institucionalne nezainteresovanosti da se Crna Gora zaštiti od radikalizacije koja dolazi iz okruženja, ali i iznutra.