SARAJEVO – Priča o takozvanom „Sarajevo safariju”, prema kojoj su bogati stranci tokom rata dolazili na položaje Vojske Republike Srpske i plaćali da pucaju na građane Sarajeva, počiva na iskazu anonimnog čovjeka čiji identitet, biografija i navodna obavještajna uloga nikada nisu nezavisno provjereni, ukazao je sarajevski novinar Senad Avdić u opširnom autorskom tekstu objavljenom u „Slobodnoj Bosni”.

Analizirajući način na koji je izgrađen narativ slovenačkog dokumentarnog filma „Sarajevo safari”, Avdić je ukazao na brojne nelogičnosti, neprovjerljive tvrdnje i protivrječnosti u svjedočenju čovjeka čiji iskaz predstavlja okosnicu čitavog filma.

Kao upozoravajući primjer, Avdić je podsjetio na slučaj Duška Ercega, koji je u proljeće 1998. godine u Sarajevu predstavljen kao izuzetno važan svjedok i bivši politički zatvorenik iz Srbije.

Erceg je tada tvrdio da se u zatvoru u Sremskoj Mitrovici nalaze desetine, a prema nekim njegovim verzijama i stotine Bošnjaka zarobljenih tokom rata u BiH, uključujući ljude nestale poslije pada Srebrenice.

Iako je tokom različitih razgovora iznosio različite brojeve i međusobno neusklađene podatke, njegove tvrdnje prihvatane su bez ozbiljne provjere. U Sarajevu mu je obezbijeđen luksuzan smještaj, policijska zaštita i tretman „krunskog svjedoka”, dok su se pred njegovim hotelskim apartmanom smjenjivali političari, novinari, strane delegacije i istražitelji ratnih zločina.

Prema Avdićevom tekstu, cijelom operacijom njegovog prebacivanja u BiH i medijskog predstavljanja navodno je rukovodio Haris Silajdžić, tadašnji kopredsjedavajući Savjeta ministara BiH.

Ercegove priče ubrzo su stigle i do najviših međunarodnih institucija. Tadašnji ambasador BiH pri Ujedinjenim nacijama Muhamed Šaćirbegović obratio se Savjetu bezbjednosti tvrdnjom da vlasti u Sarajevu raspolažu vjerodostojnim svjedočenjima o Bošnjacima zatočenim u Sremskoj Mitrovici.

Iz Srbije su uslijedili demanti predstavnika pravosuđa, zatvorske uprave i Crvenog krsta. Čitava konstrukcija urušila se kada je Erceg, tokom jednog televizijskog gostovanja u Sarajevu, ukrao novčanik zaposlene u stranoj televizijskoj kući. Uhapsili su ga isti policajci koji su ga prethodno čuvali kao važnog svjedoka.

Avdić podsjeća da niko od političkih i medijskih aktera koji su Ercegu dali ogroman prostor kasnije nije pokazao interesovanje da objasni kako su njegove priče prihvaćene bez ozbiljne provjere.

Erceg se ponovo pojavio 2008. godine, kada je hrvatskim medijima i pravosuđu ponudio navodna saznanja o ubicama novinara Ive Pukanića. Tada se ponovo nalazio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, a tvrdio je da su ga srpske vlasti zatvorile jer je učestvovao u potrazi za Radovanom Karadžićem.

Upravo preko tog slučaja Avdić povlači paralelu sa glavnim svjedokom u filmu „Sarajevo safari”. U oba slučaja, navodi on, javnosti su ponuđene senzacionalne i traumatične priče o ratnim i poratnim događajima, koje su prihvatane bez kritičkog preispitivanja.

Razlika je, međutim, u tome što je Erceg nastupao pod sopstvenim imenom, dok je identitet glavnog naratora „Sarajevo safarija” potpuno sakriven. Njegovo lice i glas tehnički su izmijenjeni, a gledaocima nije ponuđen gotovo nijedan podatak koji bi omogućio nezavisnu provjeru njegove biografije i tvrdnji.

„Ta anonimnost sama po sebi umanjuje ili dovodi u ozbiljnu sumnju njegov kredibilitet i vjerodostojnost”, zaključuje Avdić.

Prema verziji iznesenoj u filmu, riječ je o Slovencu koji je završio visoke državne škole u Beogradu, vjerovatno Vojnu akademiju, a potom radio u slovenačkom bezbjednosnom aparatu. Navodno ga je 1991. godine angažovala neimenovana američka obavještajna agencija, poslije čega se na ratištima bivše Jugoslavije predstavljao kao novinar.

Ne navodi se za koju redakciju je radio, ko ga je poslao u BiH, niti postoji javno dostupna dokumentacija koja bi potvrdila njegov profesionalni ili obavještajni status.

Posebno je sporna tvrdnja da su mu bivše kolege iz srpskih obavještajnih struktura u Beogradu same otkrile jednu od najtežih tajni – da bogati stranci preko Beograda dolaze na sarajevsko ratište kako bi, za novac, pucali na civile.

Prema njegovom iskazu, iste strukture su mu potom omogućile let helikopterom na Pale, gdje su ga preuzeli pripadnici obavještajnog aparata Vojske Republike Srpske i odveli na Grbavicu, kako bi se lično uvjerio u djelovanje stranih snajperista.

Avdić ocjenjuje da je takav scenario teško pomiriti sa načinom na koji obavještajne strukture funkcionišu, posebno kada je riječ o prikrivanju informacija koje bi mogle ukazivati na teške zločine.

On kao primjer navodi slučaj novinara Zorana Petrovića Piroćanca, koji je poslije pada Srebrenice snimio tijela ubijenih Bošnjaka i materijal prikazao na jednoj beogradskoj televiziji. Iste večeri policija je upala u redakciju i oduzela snimke.

Iz toga Avdić izvodi ključno pitanje: kako je moguće da su strukture koje su oduzimale kompromitujući materijal i nastojale da spriječe njegovo objavljivanje istovremeno nepoznatom novinaru i stranom obavještajcu dobrovoljno otkrile navodno organizovan sistem dolaska stranih „lovaca na ljude”, obezbijedile mu prevoz i omogućile pristup položajima sa kojih su, prema njegovim tvrdnjama, djelovali?

Još jednu ozbiljnu pukotinu u verziji iz filma predstavlja tvrdnja anonimnog svjedoka da je tokom rata bio dobro poznat među stranim i domaćim novinarima u Sarajevu i da se bez prepreka kretao po svim stranama ratišta, uključujući Ilidžu, Ilijaš i Pale.

Ipak, ni tri godine poslije premijere filma nijedan ratni izvještač nije potvrdio da poznaje osobu koja odgovara tom opisu.

Ratni reporter i dugogodišnji novinar Zoran Kusovac odbacio je mogućnost da je anonimni čovjek iz filma bio dio novinarske zajednice u Sarajevu. On je podsjetio da su novinari tokom rata, zbog izuzetno opasnih uslova rada, bili upućeni jedni na druge i dobro znali ko se nalazi na terenu.

Avdić zato postavlja pitanje kako je moguće da osobu koja tvrdi da je neprestano ulazila i izlazila iz Sarajeva, održavala veze sa različitim stranama i bila poznata među novinarima danas ne prepoznaje nijedan profesionalac koji je izvještavao iz grada.

On kritički ocjenjuje i kasnije knjige i tekstove koji su se oslanjali na film, ističući da su oni uglavnom izvedeni iz istog anonimnog svjedočenja, a zatim dopunjavani novim, takođe neprovjerenim tvrdnjama.

Na taj način, umjesto više nezavisnih izvora koji jedni druge potvrđuju, stvoren je krug u kojem se različiti autori pozivaju na istu početnu priču, čime se stvara privid da postoji veći broj dokaza i svjedočenja.

Avdićev tekst ne predstavlja negiranje stradanja civila tokom rata u Sarajevu, niti zločina počinjenih tokom višegodišnjih borbi, već preciznu demontažu načina na koji je konkretna priča o organizovanom „safariju” pretvorena u gotovo neupitnu istinu.

Ključni problem ostaje isti: filmska konstrukcija počiva na jednom anonimnom svjedoku, čiji identitet nije poznat, čiju biografiju niko nije nezavisno potvrdio i čiji iskaz sadrži niz nelogičnosti koje autori dokumentarca nisu razjasnili.

Umjesto materijalnih dokaza, imena učesnika, dokumenata, spiskova, fotografija, snimaka, novčanih tokova ili potvrđenih svjedočenja ljudi koji su navodno učestvovali u organizaciji, javnosti je ponuđena priča koju je potrebno prihvatiti na povjerenje.

Upravo zato Avdićeva analiza predstavlja najozbiljnije dovođenje u pitanje čitavog narativa o takozvanom „Sarajevo safariju”: ne političkim poricanjem, već upoređivanjem tvrdnji, provjerom njihove unutrašnje logike i ukazivanjem na činjenicu da senzacionalna priča, ma koliko često bila ponavljana, ne može postati dokaz samo zato što je pretvorena u film.