Ova pesnikinja povremeno se bavila prevođenjem poezije sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika, a objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za djecu i omladinu, te pripovedačke, romansijerske i putopisne proze.


Svoje prve pjesme objavila je 1920. godine u časopisu "Misao", a njena poezija je ljubavna, rodoljubiva, mladalačka, ozbiljna i osjećajna.


Neke od njenih najpopularnijih pjesama su "Predosećanje", "Strepnja", "Prolećna pjesma", "Opomena", "Na buri", "Tražim pomilovanje" i "Pokošena livada".


Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941. godine, Desanka je napisala jednu od svojih najpoznatijih pjesama "Krvava bajka", koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svjetskom ratu, a objavljena je tek posle rata.


Pjesmama koje miluju dušu, rasplamsavaju emocije, bude zaboravljene nade, podsjećaju na otadžbinu i podstiču na borbu, Desanka Maksimović je ostavljala istoriju o svom i životu svog naroda.


Neobičnom jednostavnošću, razumljivošću i iskrenošću, pomjerala je granice, rušila predrasude i omekšavala srca onih koje su njena djela čitali, a tako se zlatnim slovima upisala u anale srpske književnosti.


Za sobom je ostavila brojne pjesme, ali malo ljudi zna za ljubav njenog života.


Na proslavu njenog 94. rođendana, godinu dana pred smrt, posetio ju je novinar NIN-a Borislav Gajić. Razgovarali su o njenim jpesmama, koje su njena jedina "djeca", ali i o tome kako je 14 puta padala i lomila noge. A govorila je i o svojoj prvoj i jedinoj ljubavi - Sergeju Slastikovu Kalužaninu.


Nakon studija na Filozofskom fakultetu, na kojem studira književnost i istoriju umjetnosti, dobija stipendiju francuske vlade i 1923. odlazi u Pariz. Bila je profesorka u Prvoj ženskoj gimnaziji, a supruga je upoznala kao već poznata pjesnikinja.


- Pozvali su me Rusi jednog dana da u njihovom klubu održim predavanje i pročitam nekoliko svojih pjesama. Tu sam upoznala Sergeja. Da li je to bila ljubav na prvi pogled? Vjerovatno! Ali, sigurno, moja prva ljubav i prvi muškarac s kojim sam se poljubila. Bila sam već zrela djevojka. Kasnije smo se zbližili. Nisam mogla odmah da se udam, jer još je bilo djece (braće i sestara), koji nisu bili izvedeni na put. Sergeju sam objasnila da treba sačekati, jer moje nasleđene dužnosti moram do kraja ispuniti. Bio je plemenit čovjek i shvatio me. Strpljivo je čekao dan kada smo se napokon vjenčali i zasnovali svoj dom - opisuje Maksimović.


Udala se 1933. godine za Sergeja. On je bio ruski emigrant. Kao mladi kadet tokom Prvog svetskog rata je zarobljen od Turaka, uspio je da se nakon projnih putovanja dočepa Beograda.


Nakon vjenčanja je završio glumačku školu i dobio ponudu da ode u Skopski teatar. Međutim, zbog Desankine službe u Beogradu on je to odbio.


- Zaposlio se u izdavačkoj kući „Prosveta" kao prevodilac ruskog jezika. Za svog života preveo je četrnaest knjiga. Pisao je i pesme za djecu, potpisujući se kao "Kalužanin". Bio je rodom iz Kaluge, šumovite oblasti blizu Moskve - kaže Maksimović.


Kada se udala, mnogi su bili iznenađeni. Govorili su kako je mogla bolje da se uda. Da su je mnogi tražili i za njom uzdisali, ali ona je na to imala samo jedan odgovor.


- Ja sam se udala za čovjeka kojeg je moje srce tražilo, bez obzira na to što je bio siromašan. U njemu sam našla ono što sam željela - odgovarala je Maksimović.


Nikada nije žalila zbog toga što nije imala djece. Kao najstarija u roditeljskoj kući, odgajila je brojnu braću i sestre. Brinula o njima sve dok nisu postali svoji ljudi. Tako je proživjela osjećaj materinstva.


- Kasnije, u braku, moj stvaralački rad me cijelu ispunjavao. Kada bih napisala jednu pjesmu, kao da sam tri djeteta rodila. Toliko bih se istrošila. Ja sam se sva davala - ispričala je tada Desanka Maksimović.


Sergej je preminuo 1976. godine. Sahranjeni su jedno pored drugog.