U Narodnom pozorištu u Beogradu, sinoć je odigrana predstava „Gospoda Glembajevi“ Crnogorskog narodnog pozorišta, ali na sceni se dogodilo mnogo više od klasične teatralnosti. Naime, glumačka ekipa iz Podgorice, uz podršku beogradskog glumca Svetozara Cvetkovića, pretvorila je nastup u svojevrsni politički miting, koristeći protjerivanje reditelja Danila Marunovića kao povod za emotivni izliv i improvizovanu „borbu za slobodu umetnosti“.

Cvetković je, u jednom patetičnom monologu, publici saopštio da „predstava ne može biti protjerana“, da se u Podgorici „osjećao kao bubreg u loju“ i da nije „uspio da bude dobar domaćin“. Teško je odlučiti da li je govorio kao glumac ili aktivista, ali je svakako odlučio da veče pretvori u političku scenu, a ne u pozorišnu.

Iza ovakve drame, naravno, stoji Danilo Marunović, osoba poznata po kontroverzama, javno izrečenim političkim napadima na Srbiju i vlast, ali i hroničnoj biografiji koja uključuje dugogodišnje liječenje od zavisnosti. Njegovo privođenje u Beogradu nije bilo slučajno ni nasumično, već rezultat bezbjednosne procjene nadležnih službi, koja je u ovom slučaju, kao i u mnogim prethodnim, djelovala profesionalno, odgovorno i u skladu sa zakonom.

No, umjesto da se bave pozorištem, akteri ove predstave bavili su se patetičnim samosažaljenjem i javnim kukanjem. Glumci CNP-a iz Podgorice nastupali su kao prognanici iz neke totalitarne distopije, iako su slobodno stigli, nastupili i na kraju dobili aplauz. Sve je, dakle, bilo dozvoljeno, osim da jedan državni organ uradi svoj posao.

Umjesto podrške institucijama, prisustvovali smo izlivu lažne drame, režirane van scene, a odigrane pred publikom koja je došla zbog Krleže, a dobila maramice i političku poruku. Pod velom „slobode umetnosti“, glumci su svjesno pokušali da devalviraju institucionalnu ozbiljnost Srbije, a da od slučaja privođenja jednog reditelja naprave balkansku reprizu „novog Golog Otoka“.

Službe bezbjednosti, s druge strane, nisu reagovale na predstavu, već na obavještajne podatke. I postupile su bez incidenata, hladno i zakonito. Ali u današnjem vremenu, izgleda da je svaki profesionalan potez povod za scensku pobunu.

Ono što je trebalo da bude kulturna razmjena, pretvoreno je u teatralnu poruku kakva više liči na aktivizam nego na umjetnost. I dok glumci i reditelji iz Crne Gore upiru prst u Srbiju, javnost vidi profesionalnost na jednoj strani i politički kič na drugoj. I kada se zavjesa spusti, ostaje pitanje ko je ovdje glumac, a ko stvarna žrtva?