Ponekad najveći poraz jednog naroda ne dolazi spolja, nego iznutra. Nekada se okupator poznavao po uniformi i tuđem jeziku, a danas je dovoljno da pod istom zastavom živiš, ali bez glasa, bez reakcije i bez želje da se suprotstaviš poniženju.

Ono što se ovih dana dešava u Crnoj Gori, od Morinja, preko Cetinja, pa do Podgorice, samo je slika jedne dublje, bolnije stvarnosti, narod je, posle svega što je proživio i izvojevao, pristao da ćuti.

Dan koji je trebalo da označi slobodu i obnovu dostojanstva, 30. avgust 2020. postao je polazna tačka jedne nove vrste inženjeringa. Od onog dana, politička energija se sistematski usmjeravala u beznačajne polemike, lične sukobe i lažne dileme. Građanska volja je razbijana, drobljena, dezorijentisana.

Danas, dok se ponižavanje države i naroda vrši javno, dok strani emisari i ministri dolaze da drže lekcije, ne postoji spontana reakcija naroda. Nema glasa, nema protesta, nema makar simboličnog gesta otpora. Ta tišina nije slučajna, ona je proizvedena.

Anestezija naroda ne dolazi sama od sebe. Ona se sistematski proizvodi, kroz lažne poruke o „smirivanju tenzija“, kroz predstavljanje ravnodušnosti kao „zrelosti“, kroz zloupotrebu pojma „mir“ koji je sve češće samo drugo ime za kapitulaciju.

Unutar samog srpskog korpusa u Crnoj Gori stvorene su strukture koje ubijaju svaku ideju o zajedničkom cilju. Njihov zadatak nije više da brane nacionalni interes, nego da ga zamagle. Pod plaštom „umjerenosti“ i „dijaloga“ gasi se svaka iskra narodnog samopouzdanja.

Ovo o čemu pišem nije pitanje politike nego psihologije, jer se narod koji se ne buni lakše kontroliše od onoga koji jasno misli i pamti. A da bi se to postiglo, potrebno je ne uništiti ga, već ga uspavati.

Posebno je bolno kad se mehanizmi tog uspavljivanja prenesu u same institucije koje bi trebalo da čuvaju duhovni identitet naroda. Nisu to nikakve velike zavjere, nego sitna, precizna i umivena djelovanja. Pojedini krugovi koji se predstavljaju kao „umjereni“, u stvari rade na depolitizaciji naroda i na isključivanju svakog vida otpora.

Taj sofisticirani model funkcioniše jednostavno, kad narod hoće da govori, uvjere ga da nije trenutak. Kad hoće da se okupi, objasne mu da to nije „evropski“. Kad hoće da brani svoje, kažu mu da to nije „hrišćanski“. I tako, korak po korak, narod se navikava da se ne brani, da ne reaguje, da čeka svoju propast.

Još jedan sloj te anestezije čine samoproglašeni junaci i „profesionalni rodoljubi“ koji već godinama žive od simbolike, a ne od suštine misije koja im je povjerena. To su ljudi koji su sebi izgrađivali imidž na podvizima drugih, koji su tuđe žrtve pretvarali u lični marketing.

Ta pojava je možda najpodmuklija, dok istinski junaci ćute ili žive u skromnosti, ovi novi „ratnici“ glume patriotizam za televizijske kamere i aplauze dok se šepure na lažno izgrađenom mitu o sebi. Njihove veze sa „humanitarnim inicijativama“, fondacijama i međunarodnim strukturama nisu ništa drugo do kanal kroz koji se sprovodi ideološka sterilizacija naroda, sve pod etiketom „pomirenja“ i „tolerancije“.

Slika koju dobijamo nije slučajna, dok se narod poziva na mir i strpljenje, oni za to vrijeme prave svoje mreže, biznise, kontakte i lične koristi. Pod vidom „humanitarnog rada“ gradi se infrastruktura koja ne hrani gladne, nego gasi borbenost i puni lične buđelare pojedinaca.

Sistem uspavljivanja danas ima svoje profesionalce, medijske analitičare, aktiviste u odjelima, javne moraliste i duhovne autoritete koji su savladali tehniku kako da narod drže u stalnom stanju stida i samoporicanja. Oni su tu da u svakom pokušaju narodnog buđenja vide „opasnost“, „radikalizam“ ili „retrogradnost“. I dok se tako gasi jedan po jedan impuls otpora, država klizi u duhovnu prazninu.

U tom vakuumu nestaje svijest o zajedništvu, o prošlosti, o obavezi da se istina brani. Sve postaje stvar „ličnog stava“, „percepcije“, „tolerancije“  i upravo u toj frazologiji leži ključ kontrole.

Jedini lijek protiv te anestezije jeste istina. Ne ona romantična i naivna, već ona teška, neprijatna i obavezujuća. Istina da se sloboda ne dobija jednom izbornom pobjedom, nego se brani svakim danom. Istina da se poniženje ne može uljepšati protokolom ili diplomatskim osmjehom.

Dok god narod prihvata da mu drugi pišu istoriju i drže lekcije o vrijednostima, on ne živi kao subjekt, nego kao objekat. I dok god građani misle da je ćutanje „pametna strategija“, oni ostaju zarobljeni u tišini koju su im drugi osmislili.

Narod koji se jednom probudio 30. avgusta 2020. godine, može to ponovo. Ali ovoga puta mora razumjeti da najopasniji neprijatelj nije onaj spolja, nego onaj koji ga je uvjerio da nema za šta da se bori.

Istina je jedini oblik otpora koji se ne može ukinuti. I kad prestanu svi drugi glasovi, istina ostaje kao podsjećanje da se duh ne može potpuno ubijati, samo se može privremeno uspavati.